Kad hadezeovci ponesu glave
Novi vladar HDZ-a, ako će doista biti vođa, a ne nečija marioneta, trebao bi odmah provesti brzu i temeljitu kadrovsku čistku. Sve što se u očima nekadašnjih birača HDZ-a iz pobjedničkih dana, krivo ili ne, asocijativno vezuje uz Sanadera, Kosor i Karamar
Nakon jake ideološke polarizacije zadnjih nekoliko godina, koja je dobrim dijelom umjetno pumpana, pa tobože moramo odlučiti jesmo li za ustaše ili komuniste, sada svi trče prema centru. Milanović sada redovito spominje lijevi centar, a favorit za predsjednika HDZ-a Plenković desni
Nakon debakla s bezumnim rušenjem vlastite Vlade i posljedičnog odlaska predsjednika stranke Karamarka koji je fanatičnu sljedbu do samoga kraja držao u uvjerenju da će nekim čudom imati 76 saborskih ruku za preslaganje Vlade, HDZ se nalazi na prekretnici. Izborni poraz u rujnu im je gotovo izvjestan, i čini se da je jedino pitanje koliko će težak biti. O dominantnom stanju duha u toj stranci, a i njenom dugogodišnjem osnovnom problemu, svjedoči jedna zgodna metonimija koju su ovaj tjedan upotrijebila dva člana HDZ-ova predsjedništva. Dan prije sjednice predsjed- ništva stranke, njegov član Tolušić na novinarski upit o sjednici rekao je da će na nju doći “sa svojom glavom”. Drugi član predsjedništva, Butković, složio se s njim i rekao da će i on ponijeti svoju. Na ovom primjeru se najbolje vidi kako je jezik čudesan i kako u njemu, čim se govornici malo udalje od uobičajenih praznih fraza i zađu u prostor metaforike, svako malo nehotično iskrsne dublja istina. Kakva je to ekipa koja treba posebno napominjati da na sastanak dolazi “sa svojom glavom”? Zar se to ne bi trebalo podrazumijevati? Znači li to da su inače znali doći bez glave ili ponijeti tuđu? Kakvo je bilo stanje s njihovim glavama kad su povjerovali Karamarku da će presložiti Vladu? Nazivao sam to u zadnjim Espressima političkim samoubojstvom, uspoređivao ih s kamikazama koji se žrtvuju za cara Hirohita, i čudio se zašto idu u propast. Sad smo dobili odgovor. Nisu uvijek nosili svoje glave. Hoće li ih sada uze- ti odande gdje su ih deponirali i stalno nositi, ili će samo izabrati ušminkanijeg predsjednika, a ostaviti stare navike, tj. nastaviti bezglavo? Nekim HDZ-ovcima je vlastita glava dugo služila kao puki ukras, accessoire. Nosili su je samo ponekad, ovisno o prigodi, kao kravatu ili šešir. Kao formalni razlog Karamarkove ostavke navodi se činjenica da nije uspio u namjeri preslaganja Vlade, i da se, valjda na opće čuđenje, radilo o pogrešnoj procjeni. No, ako je u tom pothvatu imao jednoglasnu potporu predsjedništva stranke, bi li bilo logično da svi njegovi članovi odu zajedno s njim? U pokušaju uvjeravanja birača da će im se u rujnu na izbornim listama ponuditi neki novi, drukčiji, bolji HDZ, stranka bi bila u puno boljoj poziciji da je Karamarko imao protukandidata, pa makar nekog kontroliranog “zeca” bez ikakvih šansi. U tom slučaju bi sada mogli reći da je dio stranke mislio drukčije. Ovako ispada da je gotovo sto tisuća članova koji su glasovali za jedinog kandidata bilo bez glave, a da ih se sve sada politički može iskupiti skidanjem samo jedne, Karamarkove, i to samo mjesec dana nakon što su ga izabrali. Novi predsjednik HDZ-a, tko god to bio, kad preuzme funkciju, mora si postaviti pitanje – želi li ostaviti status quo i završiti kao tanka oporba ili napraviti radikalni rez s kojim može u rujnu izbjeći težak poraz, ako ne i napraviti nešto više. Što bi trebao učiniti novi predsjednik HDZ-a da uvjeri dio birača da se u stranci nešto bitno promijenilo nabolje? Prvo, u očima potencijalnih birača ne znači ništa to što je otišao stari nesposobni predsjednik, ako ostane cijela svita koja ga je pratila u provaliju. Dakle, novi mora posmicati sve njih koje je javnost do jučer gledala na tom otužnom zadatku. Mora učiniti ono što svojedobno nije učinio Karamarko, koji je ustvari odredio svoju političku sudbinu prošle jeseni kad je u sastavljanju izbornih lista prigrlio stare Sanaderove i Kosoričine kadrove, provjerene poslušnike, a što je jedan od glavnih razloga zašto HDZ nije ostvario očekivanu izbornu pobjedu. Ako želi učiniti maksimum mogućeg za što bolji izborni rezultat, novog predsjednika stranke čeka rizičan zadatak, jer gotovo preko noći treba preuzeti poluge stranke na terenu, a istodobno i posmicati većinu čelništva. Postoji li u HDZ-u neko zdravo, nekorumpirano tkivo, sastavljeno od ljudi koji redovito nose svoju glavu, a koji su do sada bili potisnuti, pitanje je o kojem ovisi mogućnost regeneriranja stranke i njen dugoročni opstanak kao relevantne snage na političkog sceni. Novi predsjednik bi mogao ponešto naučiti i od dobrog starog Machiavellija, koji piše kako vladar u novozaposjednutim zemljama (čitaj stranci) sve “okrutnosti” koje mora počiniti treba napraviti brzo i odjednom, kako bi manje boljele, a dobročinstva davati pomalo kroz dulje vrijeme, kako bi se ostavio dojam da ih je više. I novi vladar HDZ-a, ako će doista biti vođa, a ne marioneta koju su postavili drugi, trebao bi odmah provesti brzu i temeljitu kadrovsku čistku. Sve što se u očima nekadašnjih birača HDZ-a iz pobjedničkih dana, krivo ili ne, asocijativno vezuje uz Sanadera, Kosor, a zatim i Karamarka, morat će posmicati, pogotovo “kamikaze”, koji su zadnjih nekoliko tjedana uvjeravali javnost u šefove nebuloze o preslaganju. No, budući da su izbori za dva mjeseca, i da mu mnoge poluge na terenu trebaju u kampanji, ne može ih odmah posjeći sve, već će morati napraviti izbor, tj. neke taktičke kompromise. Ako bude tako, može se očekivati da će i te nove saveznike nakon nekog vremena eliminirati, kao Wittgensteinove spoznajne ljestve, koje odbacimo nakon što se preko njih uspnemo. Logika moći je takva da vladar ne trpi druga središta moći na svom prostoru. Machiavelli mu savjetuje da u novozaposjednutim zemljama odmah razori gradove, u slučaju stranke, to znači da je nužno razbucati stare strukture okupljene oko nekoliko glavnih kružoka. Ali ako ih sve skine, s kim će raditi? Ima li HDZ dovoljno kvalitetnih, nepotrošenih i u očima javnosti nekompromitiranih kadrova? Ako ih i ima, pouzdan znak da se radi o takvima je da su ostvarili neke karijere i izvan politike, za razliku od hrpe poslušnika bez posebnih svojstava, koji bi bez uspinjanja na partijskoj ljestvici bili nitko i ništa, a kakvih su pune sve naše stranke. Čini se da su dva moguća ishoda u HDZ-u. Jedan je da predsjednik postane Andrej Plenković, kojeg favoriziraju mediji i vanjski faktori, ali koji se neće moći padobranom spustiti iz Bruxellesa u već unaprijed uglancano prijestolje, već će u sljedećim tjednima morati ući u prljavu borbu, ako želi preuzeti stranku; drugi je da postojeća stranačka struktura koja je nevoljko trpjela Karamarka pokuša zadržati utjecaj, što ustvari znači status quo, tako što će instalirati sebi odanog predsjednika, ili da čak netko od njih preuzme tu funkciju, a da se Plenkoviću ponudi javna kandidatura za budućeg premijera. Ta opcija sigurno znači težak rujanski poraz. Ako prevlada Plenkovićeva opcija, na hrvatskoj političkoj sceni bismo mogli svjedočiti zanimljivoj tendenciji sveopćeg guranja u famozni “centar”. Nakon jake ideološke polarizacije zadnjih nekoliko godina, koja je dobrim dijelom umjetno pumpana, i u kojoj se stvarao privid kao da smo dovedeni u situaciju u kojoj se narod nalazio 1941. pa tobože moramo odlučiti jesmo li za ustaše ili komuniste, sada svi trče prema centru. SDP namiguje HSS-u, Milanović sada redovito spominje lijevi centar, a favorit za predsjednika HDZ-a Plenković desni. Koliko prema famoznom centru, koji je do sada u našim uvjetima uglavnom značio mlaku vodu i nezauzimanje stajališta prema bitnim svjetonazorskim problemima, može otići HDZ a da se ne ogoli na desnom krilu, tj. da ne otvori mogućnost da na taj prostor uskoči neka druga opcija koja će mu preuzeti Bujančeve fanove? Naravno, HDZ i u tom slučaju može pokušati prodati priču – da, Plenković jest premekan, ali barem će spriječiti da komunjare dođu na vlast. No da biste u to uvjerili potencijalne birače, morate imati “komunjaru” kojom ćete ih plašiti, kako bi se ipak svi zbili oko novog centrističkog HDZ-a. To onda postaje Milanovićev problem i pitanje dugoročne SDP-ove odluke, hoće li konačno skinuti s vrata bulumentu sekularnih fanatika i starih titoista, a posebno parastrukturu nevladinih udruga, koji već dvadeset godina reketare SDP i guraju ga ekstremno lijevo. Bilo da se HDZ- ovci odluče za brzo umivanje i potencijalnu dugoročnu dubinsku promjenu s Plenkovićem, ili za prepakiranje iste strukture s kontroliranim novim predsjednikom, u rujnu ih najvjerojatnije očekuje poraz. No, budući da ni SDP-ova koalicija vjerojatno neće moći formirati stabilnu vlast, rasplet borbe za poziciju novog predsjednika HDZ-a može biti ključan za ishod nekih novih prijevremenih izbora.