Zašto je borba za fotelje postala glavni politički krimen

Sjećate li se izjave „Glas za HSP glas je za SDP”? Tako se u rujnu 2007. ondašnji šef HDZ- a Ivo Sanader obratio biračima koji su dvojili kome dati glas, HDZ-u ili HSP-u, poručivši kako se glasovi ne smiju raspršiti jer bi mogli otići njihovim političkim rivalima. Sanaderova poruka djelovala je ubitačno: tadašnji HSP osvojio je samo jedno mjesto u Saboru! Danas, u jeku priprema za prijevremene parlamentarne izbore, ta je crtica iz nedavne političke prošlosti Hrvatske vrlo važna. U prvom redu biračima, koji bi trebali znati da Izborni zakon nije pravedan, da pogoduje velikim strankama te da bi njihov glas lako mogao biti pribrojen političaru iz neke druge stranke. Takvih glasova, koji nezasluženo završe u „bazenu” velikih stranaka, zna se nakupiti i nekoliko stotina tisuća! Baš zato – dok SDP i HDZ napokon ne pristanu skrojiti pravedniji izborni zakon – biračima je važno znati s kime će koja stranka sklopiti prijeizbornu ili pak poslijeizbornu koaliciju. Stranke na taj način ne

Bilo bi pošteno da stranke svoju vladu biračima predstave već u izbornoj kampanji

samo da pokazuju odgovornost nego i sa svojim biračima uspostavljaju pošten odnos. No stranački stratezi grdno se varaju ako misle da će se birači zadovoljiti samo informacijom o koalicijama. Osobito su zahtjevni birači koji se svrstavaju u politički centar, a takvih je, pokazalo je istraživanje Instituta Ivo Pilar, čak četvrtina. Takvi birači ne bacaju olako svoj dragocjeni glas, oni o stranačkim preferencijama odlučuju tek kad čuju što im se nudi i – najvažnije – tko su ljudi koji bi upravljali Hrvatskom. A to u prvom redu znači: tko bi bio premijer, tko potpredsjednici Vlade, a tko ministri. Zato stranke i koalicije već sad, prije izbora, moraju sastaviti svoju vladu te je, zajedno s programom, biračima predstaviti u izbornoj kampanji. To je kudikamo poštenije nego izići na izbore, a govoriti “ne želimo fotelje”. Borba za fotelje nije nikakav politički krimen, nego smisao svih izbora, jer samo se iz njih može reformirati zemlja, građanima poboljšati život itd. Tko govori drukčije, ne bavi se politikom, nego – demagogijom.