Marijana Petir je jamac Milanovićeva poštenja!?

Što god da je Milanović uradio s Jakovininim resorom, bilo bi loše. Ali prepuštajući ga najžešćim kritičarima, politički se ekskulpirao

Sada je nevažno je li od vrijeđanja Špičkovine i Vukovine s urbanih intelektualnih pozicija do “seljačkog” partnera Zoran Milanović dogurao s iskrenim motivima, ali mora se priznati – vrhunski je odigrao. Tobože je bio velikodušan, a zapravo je HSS-u podmetnuo kukavičje jaje. Riješio se svoga najopasnijeg političkog tereta, afere koja ne samo da pritišće Tihomira Jakovinu, i to iz EU, već i na SDP navlači niz neugodnih predizbornih pitanja. Jer, što god da je Milanović učinio, zadržao ili zamijenio Jakovinu na poziciji ministra poljoprivrede, bilo bi jednako loše. Zamjenom Jakovine priznala bi se krivnja, a njegovim zadržavanjem poručilo bi se da je namjera zataškati “namještanje natječaja” i nastaviti “upropaštavati hrvatsko selo”. Prva bi to, kao i dosad dok je bila u Domoljubnoj koaliciji, rekla HSS- ova Marijana Petir koja je nedavno na javnoj televiziji govorila kako bi Jakovina morao kazneno odgovarati zbog svega što je učinio u svome resoru. Sve se stubokom mijenja sada kad je Milanović taj resor prepustio najžešćim kritičarima. Naravno da ga to politički ekskulpira od bilo kakve odgovornosti za Jakovinu.

“Poklanjanjem” resora poljoprivrede HSS-u Milanović se riješio političkih “fekalija” iz Jakovinine afere prepustivši HSS-u da to čisti, po uvjetima koje će odrediti on kao premijer. Ne uspiju li, bit će to problem samo nesposobnog HSS-a, koji je Beljak, sve i da im ne prijeti svjetonazorski raskol, uvalio u ogroman politički rizik.

Htjela to ili ne, Petir je postala jamac Milanovićevih poštenih namjera! “Poklanjanjem” resora poljoprivrede HSS-u, Milanović se riješio svih mogućih političkih “fekalija” iz Jakovinine afere prepustivši Beljaku i njegovu ministru da sve to čiste i po logici političkog sporazuma na koji su pristali, ne žale se zbog bilo čega na što naiđu i što će morati kusati. I sve to, dakako, po financijskim i drugim uvjetima koje će ovisno o potrebama odrediti Milanović kao premijer. Uspije li HSS, super za Milanovića, njegovu Vladu i koaliciju, a ako ne uspije, bit će to samo problem nesposobnog HSS- a koji nije iskoristio pruženu priliku. Krešimir Beljak naizgled je skupo prodao HSS, kao nitko s takvim političkim rejtingom, ali sve i da HSS-u ne prijeti svjetonazorski raskol, stranku je uvalio u ogroman politički rizik, veći u slučaju Milanovićeve pobjede na izborima nego u slučaju poraza. Milanović, ionako u prednosti zbog raspleta krize u Vladi, pridobivanjem HSS-a dobio je i prvu, iako ne odlučnu, bitku za presudni politički centar, i to u nezgodnom trenutku za Andreja Plenkovića. Dok je on obećavao novi HDZ kao stranku koja oku- plja osobito s pozicija desnog centra, Milanović mu se ušuljao na njegov teren, oteo mu HSS i poručio: “Ovo je najšira koalicija u hrvatskoj povijesti”. A Pilarov barometar hrvatskog društva opet je pokazao da su hrvatski birači po svom opredjeljenju ponajviše baš u tom spektru koji zahvaća Narodna koalicija – lijevi centar-centar-desni centar, s tim da nešto više naginju “udesno”. Plenković zasad ostavlja dojam da bi mogao osvojiti i birače lijevog centra, ali zbog tereta da preuzima “Karamarkov HDZ” ima male šanse da predizbornim koaliranjem poput Milanovića teatralno pokaže svoju širinu. Štoviše, što bude manje kadrovskih osvježenja u vrhu HDZ-a i na izbornim listama, to će biti veći pritisak na opreznije predizborno koalicijsko partnerstvo. Glasove koje “desne” stranke mogu donijeti mogu odbiti birače “lijevog centra”, ali još bitnije postizborna partnerstva. Uostalom, više vrijedi HDZ-u jedan Zlatko Hasanbegović od svekolike desnice, a uostalom, kako je prošla nekadašnja ikona “desnice” Ruža Tomašić, što je uz lanjski rezultat HDZ-a još jedan znak slabljenja “desnice”. Iako je svaki glas HSS-ovih birača dvostruki dobitak za Milanovića, a gubitak za Plenkovića, prelazak HSS-a neće automatski donijeti aritmetički doprinos glasovima lijeve koalicije. Ni članstvo, a još manje birači, osobito oni kojima “vjera u Boga i seljačka sloga” imaju stvarno značenje neće moći dati svoj glas za koaliciju čija se politika nerijetko manifestirala netolerantnošću prema iskazima vjere te širenjem neutemeljena straha od klerikalizma. Beljak nije karizmatični vođa seljaka kojeg bi članstvo i birači slijepo slijedili potpisujući na biralištima “Kud Beljak, tud i ja!”. Nezamislivo je da bi konzervativni birači HSS-a s “vjerom u Boga” dali svoj glas Zoranu Milanoviću, Vesni Pusić, Nenadu Staziću... Tim više jer taj glas suštinski više ništa ne znači jer se već sve zna ako Milanović dobije izbore. Dakako, i “seljaci” su skloni političkom pragmatizmu pa bi ih mogla motivirati korist koju mogu naći u tomu da njihov resor vodi netko “njihov” iz HSS-a. Ali, to više nije stvar odnosa birača HSS-a i Beljaka, već njihova povjerenja da Milanović neće opet kao “veliki politički igrač”, čim se pruži prilika, lukavo odigrati dvostruku igru kao što je Mostu, dok je s njime pregovarao, radio iza leđa.