Haker koji je hakirao hakere: Sviđalo se to vama ili ne, sada radite za mene
Jedino do čega mu je bilo stalo bila je reputacija koju je stjecao hakiranjem na internetu
Temperatura koju je isijavala gomila servera, računala, laptopa i druge opreme za hakiranje hakera unajmljeni je stan pretvorila u pećnicu
Jednakom spretnošću kojom su najpoznatiji svjetski pijanisti vladali tipkama klavira, danas 44-godišnji Max Butler vladao je tipkama računalnih tipkovnica. Tog 14. kolovoza 2006. Butler, koji je u “internetskom podzemlju” bio poznat kao Iceman (ledeni čovjek), odlučio je iz unajmljenog stana koji se nalazio pri samom vrhu pedesetak metara visokog nebodera smještenog u jednoj od najzloglasnijih četvrti San Francisca izvesti svoj “koncert života” – hakerski napad koji je pripremao mjesecima. Cilj napada bio je sve samo ne jednostavan – preuzeti kontrolu nad cjelokupnim internetskim crnim tržištem.
“Svi skupa bit ćemo sigurniji”
Na internetu je u to vrijeme postojalo pet specijaliziranih stranica na kojima su kriminalci i drugi koji su se tako osjećali mogli nabaviti gotovo sve – od krivotvorenih kreditnih kartica koje su se prodavale za cijenu od pedesetak dolara pa do drugih krivotvorenih dokumenata, a neki su prodavali čak i potpune lažne identitete – s ukradenim bankovnima karticama, osobnim i zdravstvenim iskaznicama, vozačkim dozvolama i svim drugim podacima. Slikovito rečeno, te stranice bile su eBay za kriminalce. Jednu od njih, pod nazivom Carders Market, vodio je sam Butler, dok su druge vodili razni hakeri koji su se nalazili na svim stranama zemaljske kugle – u Europi, SAD-u, Rusiji pa čak i Mongoliji. Butler je sada u djelo planirao provesti plan zbog kojeg bi ga mnogi, da su znali za njega, zasigurno proglasili ludim, ali on je bio uvjeren da će uspjeti – potpuno sam hakirat će račune čak šest tisuća drugih hakera koji su na neki način bili povezani s četiri najveća ilegalna tržišta na internetu i sve ih staviti pod svoju kontrolu. Taj kolovoz 2006. u San Franciscu bio je pravi ljetni mjesec, sunčan i vruć, s čak dva toplinska vala, a temperatura u unajmljenom stanu iz kojeg je Butler planirao izvesti napad bila je gotovo nepodnošljiva. Toplina koja je isija- vala iz gomile servera, računala, laptopa, antena i druge opreme kojom je premrežio stan kako bi se pripremio za hakiranje hakera stan je gotovo pretvorila u pećnicu, a desetak ventilatora koji su bili postavljeni u svim prostorijama nisu baš puno pomagali. O kolikoj je masi opreme bila riječ najbolje govori činjenica da je Butler trošio toliko struje da je njegov najmodavac pomislio da je Butler u stanu napravio malu farmu marihuane. Međutim, bili su to uvjeti na koje je Butler, koji se sam prozvao ledenim čovjekom, bio i te kako naviknut. Sjeo je u stolac, nadvio prste iznad tipkovnice i krenuo s ostvarenjem svog plana. Jednu po jednu srušio je četiri stranice i potom preuzeo kontrolu nad njima. Sve podatke koje je tamo našao prebacio je na svoje servere, a zatim je nepovratno pobrisao sve baze podataka s tih drugih stranica. Radio je dva dana gotovo bez prestanka, tek je u dva navrata, kada više nije mogao izdržati, odspavao po sat ili dva, a zatim se vratio poslu. Kada je završio, poslao je mailove svim hakerima čijih se podataka dokopao. – Sviđalo vam se to ili ne, sada ste svi vi dio moje trgovine – Carders Marketa. Podaci su prije bili razbacani svuda po internetu i sve skupa bilo je jako nesigurno, s mnogim rupama u sustavu i mnogim krticama u vašim redovima. Sada slobodno nastavite raditi što ste radili, ali ja ću kontrolirati sve kako bi svi skupa bili sigurni – dio je maila koji je Butler uputio na adrese tisuća hakera. Bio je uvjeren kako sada ima tržište kojemu može vjerovati jer je nadgledao sve. Iako je u mailu napisao drugima da to ne shvaćaju osobno jer je riječ samo o poslu, za Butlera je cijela stvar i te kako imala osobni motiv. On se tim napadom dokopao brojeva gotovo dva milijuna kreditnih kartica – da ih je sve prodao, mogao je zaraditi dovoljno novca da do kraja života lagodno živi na visokoj nozi, ali novac mu nikada nije bio presudan. Dok su drugi ljudi s kojima se susretao “s one strane zakona” novac često znali trošiti na drogu, skupe provode, automobile i druge luksuze, Butleru su najveći luksuz predstavljali veliki televizori, igraće konzole i najnovija računalna oprema. Kao što je i sam priznao, jedino do čega mu je bilo iskreno stalo bila je reputacija koju je svojim (i)legalnim aktivnostima stjecao na internetu – stalno je iznova i iznova želio drugima dokazivati kako je hrabriji, pametniji, snalažljiviji ili jednostavno bolji od svih ostalih kada je hakiranje u pitanju. Odgovor zašto je tomu tako dijelom se može tražiti i u njegovu djetinjstvu, odnosno okolini u kojoj je odrastao. Stariji od dvoje djece, Max je odrastao u ruralnom gradiću savezne države Idaho na sjeverozapadu SAD-a. –Iskreno, povučeni dečko s dijagnosticirani m bipolarnim poremećajem oduvijek se teško uklapao u malu sredinu u kojoj su prvaci u rodeu bili glavne face i osvajali srca lokalnih cura – priznala je novinarima u jednom razgovoru Butlerova majka. Situaciji sigurno nije pomoglo ni to što su se njegovi roditelji rastali kada mu je bilo četrnaest, nakon čega je Butler utjehu pronašao u lokalnoj BBS sceni. Bila je riječ o zaljubljenicima u računala koji su se družili i razmjenjivali iskustva na jednoj vrsti foruma – pomalo laički rečeno, bio je to svojevrsni “internet osamdesetih godina”. Butler je na tom mjestu, na kojem su se svi problemi mogli riješiti raspravom, upornošću i zdravim razumom pronašao drugi dom, u koji se potpuno zaljubio kada je otkrio i hakiranje koje je svemu davalo jednu još uzbudljiviju, natjecateljsku dimenziju. U tinejdžerskim godinama nastavio je “gutati” sav sadržaj koji je bio povezan s računalima, telefonima i njihovim hakiranjem. Na svojoj prvoj godini fakulteta 1991. zbog problema s bipolarnim poremećajem završio je u zatvoru jer je pokušao zadaviti svoju tadašnju djevojku i to zato što mu je rekla da želi prekinuti s njim. Iz zatvora je izašao četiri godine kasnije, a ubrzo je pronašao novu djevojku, oženio se i počeo raditi za FBI. Posao mu je bio da pod njihovim nadzorom traži rupe u računalnim sigurnosnim sustavima.
Mizerna zarada od kartica
– Izluđivalo me to što su me stalno nadgledali pa sam u slobodno vrijeme počeo provaljivati u iste te sustave u koje sam za njih provaljivao preko dana. Ubrzo sam imao pristup serverima američkih vojnih baza, nuklearnih laboratorija, ministarstva obrane, nacionalnim zdravstvenim institutima, ma svemu – priznao je Butler. Kako je u to doba još uvijek bio poprilično neoprezan, ponovno je završio u zatvoru, nepune tri godine nakon što je iz njega izašao. Dok je služio kaznu od 18 mjeseci, upoznao je zatvorenika koji ga je kasnije spojio s Christopherom Aragonom – čovjekom s kojim je Butler surađivao od 2002. pa sve do uhićenja 2007. Butler je hakirao hakere i nabavljao podatke kreditnih kartica koje je onda davao Aragonu koji ih je dalje preprodavao. Aragon je Butleru za te njegove usluge plaćao pet do deset tisuća dolara mjesečno – mizeran novac s obzirom na ono koliko su zarađivali, ali Butlera nije bilo briga jer je mogao raditi ono što najviše voli i od toga preživljavati.
Na prvoj godini fakulteta završio je u zatvoru jer je pokušao zadaviti tadašnju curu Veliko hakiranje: bez prestanka radio je dva dana, odspavao je po sat ili dva u dva navrata