Propali puč kao nagovještaj Erdoğanove samovlasti?

Peti vojni udar u povijesti Republike Turske ostat će upamćen kao prvi koji nije uspio. Po mnogočemu sličan onome prvome iz 1960., kada je frakcija također mlađih časnika oko Alparslana Türkeşa svrgnula demokratski izabranog premijera Adnana Menderesa zbog njegova približavanja Sovjetskom Savezu, puč izveden 15. srpnja odvio se u sasvim drugačijim društveno-političkim okolnostima. Za razliku od hladnoratovskog razdoblja, obilježenog slabim vladama i moćnom vojskom, Turska je danas u željeznom zagrljaju vladajuće islamističke Stranke pravde i razvoja i karizmatskog vođe, “sultana” Erdoğana. Stoga se na neuspjeli udar dijela turske vojske može gledati kao na čin očajnika i zadnji trzaj kemalističke ideologije koja je bila temelj društva od osnivanja republike 1923. do početka 21. stoljeća. Optužbe turskih vlastodržaca na račun izgnanog klerika Fethullaha Gülena neosnovane su – vođa pokreta Hizmet nema relevantnog utjecaja na vojne strukture – i služe obračunu s ostacima ostataka političke i svake druge oporbe u zemlji i inozemstvu. Ono što sada možemo očekivati jest eliminacija prokurdske Narodne demokratske stranke iz turskog parlamenta (koja je prva na udaru spornog zakona o ukidanju imuniteta zastupnicima protiv kojih se vode istrage), promjena ustava u smjeru predsjedničkog sustava, a možda i uzdizanje Erdoğana u status doživotnog predsjednika. Ciničnim preokretom, proklamirana obrana demokracije i volje naroda od uplitanja vojske mogla bi poslužiti kao presudni korak u uvođenju autokracije, odnosno neograničene vladavine jednog čovjeka. Međutim, valja istaknuti da takav razvoj događaja nije neželjen od velikog dijela turskog pučanstva pa tako možemo govoriti – u slučaju da se doista ostvari – o uspostavi većinske diktature (s demokratskom fasadom), koja je daleko stabilnija i otpornija na unutarnje i vanjske izazove od manjinske diktature obitelji Assad u susjednoj Siriji. Usprkos opipljivom rivalstvu između Ankare i Moskve, kao i drastično razilazećim geopolitičkim ciljevima Turske i Rusije, Erdoğan i Putin su političari slična kova: orijentalni despoti koji gaje dubinsko nepovjerenje, pa i gnušanje prema “dekadentnom Zapadu” i liberalnoj demokraciji, ali i duboko usađenu frustraciju zbog raspada osmanskog, odnosno ruskog (sovjetskog) imperija. Temeljni pokretači njihova djelovanja stoga su prkos i megalomanija – emocije i karakterne crte koje po svemu sudeći rezoniraju s većinom birača u njihovim zemljama. Lideri zapadnih demokracija itekako su svjesni autoritarnih tendencija svog “saveznika” unutar NATO-a; pa ipak su u noći pokušanog prevrata bezrezervno stali iza Erdoğana i njegove klike, ignorirajući linč nad zarobljenim vojnicima, kao i masovna uhićenja te političke čistke koje su uslijedile odmah iduće jutro. Fundamentalno pogrešna sigurnosna kalkulacija u odnosu na opasnost koja nedvojbeno proizlazi iz ISIL-a i migrantske krize čelnike poput Baracka Obame, Borisa Johnsona, Donalda Tuska i Jensa Stoltenberga i dalje navodi da zatvaraju oči pred najgorim oblicima kršenja ljudskih prava u ovoj – još uvijek – zemlji kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji. No tu je još nešto. Poznajući historijat djelovanja turske “duboke države” ( paralelnih struktura vlasti čije je postojanje potvrđeno 1996., nakon skandala u Susurluku), ne može se u potpunosti isključiti ni teza da propali puč od 15. srpnja nije bio tek diletantski pokušaj nadobudnih časnika da sruše vladu, već pomno isplanirana i inscenirana “false flag” operacija s ciljem delegitimiranja turske vojske kao posljednjeg uporišta kemalizma i učvršćivanja Erdoğanove vladavine. U tom kontekstu posebno je zanimljivo da se turski predsjednik u petak navečer obratio naciji s pozivom na pružanje otpora vojsci preko CNN Türka, televizijskog kanala koji se 2013. “proslavio” jer je umjesto prijenosa masovnog protuvladina prosvjeda na trgu Taksim u Istanbulu emitirao dokumentarni film o pingvinima. Koja god verzija događaja bila ispravna – Gülenova urota, kemalistički puč ili prikrivena operacija “duboke države” – jedno je sigurno: nakon 15. srpnja u Turskoj više nema povratka na staro, a znakovi upućuju na uvođenje predsjedničke diktature i daljnjeg udaljavanja te zemlje od – sada već samo teoretskog – članstva u Europskoj uniji. U takvim okolnostima hrvatski politički čimbenici moraju dobro razmisliti žele li našu zemlju profilirati kao “most” Unije prema Turskoj i koliko su domaćih firmi od strateškog značaja spremni prepustiti turskom kapitalu. Čitatelj je zamjerio što smo u prilogu Ekran u tekstu “Ekranizacija” 24. lipnja napisali : “Nakon Eura slijedi Olimpijada...”, jer, kako piše, ne znamo razliku između “Olimpijade” i “Olimpijskih igara”. Čitatelj je u pravu, pa ponovimo: Olimpijadom nazivamo četverogodišnje razdoblje između dviju Olimpijskih igara, a samo Olimpijske igre su natjecanje u mnogim sportovima i disciplinama. Početak Olimpijskih igara označava i početak Olimpijade. ..... Piše čitatelj: “Na 48. stranici 29. lipnja objavljen je tekst pod naslovom ‘Škugor propustio četiri meč-lopte za pobjedu karijere’. ‘Pobjeda karijere za dlaku je izmaknula Franku Škugoru... u prvom kolu ovogodišnjeg Wimbledona vodio je... ali je nakon gotovo četiri sata borbe ipak pokleknuo... ‘ Iz naslova i citiranih fragmenata uvodnih rečenica očito je da je Francuz Benoit Paire pobijedio našeg Davis kup reprezentativca. Nakon toga slijede dvije rečenice koje navodim u cjelini: ‘Prava je šteta da se taj dvoboj igrao na terenu koji nije bio pokriven televizijskim signalom pa ga nismo mogli gledati ni na HRT-u ni na Sportklubu, televizijskim postajama koje za hrvatsko gledateljstvo prenose zbivanja iz Wimbledona. Jer to ne bi bila samo prva Škugorova pobjeda u All England Clubu, nego njegova prva pobjeda na bilo kojem Grand Slam turniru.’ S obzirom na to da se naš igrač nije predavao, a pružao je i jak otpor, može se zaista reći ‘da je prava šteta da se taj dvoboj igrao na terenu koji nije bio pokriven televizijskim signalom.’ No, ako je izgubio susret, a izgubio ga je, onda nikako ne stoji tvrdnja da to ne bi bila samo prva Škugorova pobjeda u All England Clubu, nego njegova prva pobjeda na bilo kojem Grand Slam turniru.’ Bila bi, da je pobijedio. Ali nije.” ..... Članak s naslovom “Nakon poraza Willis je rekao: Nakon svega, nagradiću sebe pivom” od 30. lipnja s 57. stranice izazvao je mnoge reakcije čitatelja: “Prema stranoj štampi Willis je rekao: ‘But I’ve earned myself a beer, I think.’ Prijevod, naravno, ne bi smio glasiti onako kako piše ‘Nagradiću sebe pivom’, nego ‘Nagradit ću sebe pivom’, odnosno još bolje ‘Nagradit ću se pivom’. To što se ‘nagradit ću se’ izgovara tako da zvuči “nagradiću se” druga je stvar – tako zvuči, ali se tako ne smije pisati, osim ako me ne demantira neka nova pravopisna varijanta ili sloboda izbora”, javlja mailom čitatelj. Drugi čitatelj primijetio je i telefonom javio da je u tom prikazu meča između Federera i Willisa u Wimbledonu, s naglaskom na igrača Marcusa Willisa, spomenuto kako je tenisač poslije meča izjavio da će se počastiti pivom što mu je predložio i Goran Ivanišević za kojeg je Willis rekao da mu je idol. Jedan od međunaslova iz tog teksta glasi “Goranov idol”, što je, kako se po Willisovoj izjavi vidi, pogrešno. Nije Willis Goranov idol, nego je Goran Willisov. ..... U istaknuto otisnutom uvodu članka o neshvatljivoj obavezi KUD-ova da plaćaju za izvođenje narodnih pjesama koji je objavljen 1. srpnja na 19. stranici piše: “Kulturno-umjetnička društva traže izmjene zakona o autorskom pravu, a podršku im je najavio i HAZU, tvrdi akademik Dragutin” Nedostaje akademikovo prezime – Feletar. ..... “Porcijunkulovo je proštenje u čast Gospe od Anđela koje se održava u Čakovcu. To ne piše u tekstu pa ispada da se događa u Porcijunkulovu, a koliko znam, kod nas ne postoji grad ili selo pod tim imenom”, piše čitateljica o nepotpunoj vijesti koju je pročitala 2. srpnja na 12. stranici.