Bokšićev top u ratno predvečerje
Znalo se da rat počinje, nekoliko dana ranije u Borovu Selu ubijeni su mladi hrvatski redarstvenici, igrači Hajduka nosili su crni flor
C. zvezda je bila moćna, a Hajduk je stigao kao zec na ražnju, bilo je puno mladih, ali bijeli su se borili u ligi za koju se znalo da je gotova Jedna utakmica, jedan gol, jedan trofej... A toliko priča. Svaka je posebna o tom Hajdukovu ratnom trofeju, kako je puno godina kasnije nazvano posljednje osvajanje Kupa Jugoslavije ili Kupa maršala Tita. Crvena Zvezda nekoliko dana kasnije osvojila je Kup prvaka, napravila je nevjerojatan rezultat. Bila je to moćna družina, a Hajduk je u taj finale stigao kao zec koji je već na ražnju, bilo je puno mladih igrača, a bijeli su se borili u ligi za koju se znalo da je gotova i da se više neće igrati.
Prešao u Olympique
Finale se igrao na stadionu JNA, nije bilo više od pet tisuća gledatelja. Tog 8. svibnja 1991. već se znalo da rat počinje, nekoliko dana ranije u Borovu Selu u zasjedi ubijeni su mladi hrvatski redarstvenici pa su igrači Hajduka nosili crni flor oko ruke. Zvezda je bila jaka kao nikada, igru su vodili Prosinečki, Pančev, Savičević, Mihajlović, Belodedić... Ali ništa im nije pomoglo, jedini gol vrijedan pobjede, koja je bila “više od igre” postigao je Alen Bokšić, a uz njega su za Splićane još igrali Mihačić, Hadžiabdić, Štimac, Setinov, Bilić, Kovač (Osibov), Kozniku, Miše (Jeličić), Vučević i Jarni, a na klupi je bio Joško Skoblar. Toliko priča... Recimo ona o Alenu Bokšiću, koji je zabio tu golčinu, a poigravao se s obranom Crvene zvezde. Bio je to top koji je donio radost u ratno predvečerje. Dugo godina kasnije Bokšić je u svom lakonskom stilu prepričavao detalje pogotka. – Sjećam se da sam primio balun i da mi je malo pobiga priko. Pobjegla mi je lopta preko noge, zato je i bio gol – s osmijehom kaže Bokšić o golu koji je bio više od gola. U toj utakmici bio je izniman, senzacionalan. Bokšiću je predstava protiv Beograđana promijenila život. Franc Beckenbauer, tada savjetnik Olympiquea iz Marseillea, protivnika C. zvezde u finalu Kupa prvaka došao je u špijunažu, a vidio je Bokšića na djelu. Odmah je signalizirao da ga Francuzi trebaju kupiti. Znamo kako je sve završilo, Bokšić je uskoro otišao u Olympique, osvojio Kup prvaka, napravio iznimnu karijeru. Zanimljiva je i priča o Siniši Mihajloviću koji se do krvi tukao s Igorom Štimcem. A taj isti Mihajlović nekoliko godina ranije molio je Slavena Bilića za uslugu. – Mihajlović i ja bili smo cimeri u reprezentaciji, molio me da razgovaram s ljudima iz kluba da ga dovedu – otkrio je Bilić. Mihajlović je pak otišao u Vojvodinu, pa kasnije u Zvezdu, ali nije krio da je volio Hajduk. – Više sam volio Hajduk nego Dinamo, Dalmatinci su mi se sviđali, crno vino, more... Ali otišao sam u Voj- vodinu, tamo mi je bilo bliže kući – rekao je Mihajlović. Veznjak Zvezde bio je iz Borova naselja, baš kao i veznjak Hajduka Ante Miše. Išli su u istu školu, odrasli zajedno. I kada je Mihajlović napravio “krvnički” prekršaj na Grgici Kovaču zbog kojeg je isključen, baš ga je Miše počupao za kosu i odvukao iz gužve. – Mislio sam da je Grgici slomio nogu. Odvukao sam ga, igrali smo zajedno kao djeca – kaže Miše. – Miše mi je bio idol, želio sam ići njegovim stopama, otići u veliki klub – kazao je Mihajlović. Štimac i Mihajlović cijelu su utakmicu išli jedan na drugog, bio je to dvoboj “jedan na jedan” u kojem je pobijedio Štimac. Baš kao i dvadeset i nešto godina kasnije kada su se susreli na travnjaku kao izbornici Hrvatske i Srbije. – Mihajlović je imao potrebu dokazivati se jer mu je mama Hrvatica. Htio je Srbima pokazati da je veći Srbin od njih – u odličnom dokumentarnom filmu “Hajdukov ratni trofej” objašnjavao je Štimac. A Mihajlović je imao svoju verziju. – Štimac mi je rekao dabogda ti pobili sve u Borovu, a mene nije bilo teško isprovocirati. Nakon toga što mi je rekao bio mi je najomraženiji čovjek na svijetu, mogao sam ga zubima zaklati koliko sam bio ljut – rekao je Mihajlović.
Trofej skriven 17 godina
Posebna priča su navijači, na stadionu JNA Hajduk je imao podršku dvojice. Sa splitskog autobusnog kolodvora krenuli su Slavko Vladušić i Sergije Vujnović. – Mislili smo da će nas biti više, barem desetak. Došao sam na kolodvor, nigdje nikoga, a onda je naletio Doktor (Vladušić, nap.a.). Krenuli smo, što bi drugo – sjeća se Vujnović. I policija se iznenadila kad ih je vidjela na stadionu. Nitko nije ni znao da Hajduk ima podršku. I to su shvatili tek kad se zavijorila hrvatska zastava. – Tek nakon desetak minuta shvatili su da smo navijači Hajduka. Zvezdini navijači mislili su da smo “grobari”, da ih provociramo i da ćemo zapaliti tu zastavu – govori Vladušić. Sam trofej dugo je bio skriven, gotovo sedamanaest godina nije se znalo gdje se nalazi. Navodno su ga KOS i Udba željeli oteti Hajduku, taj trofej bio je nekakav simbol. Legenda se širila, pričalo se da je trofej skriven u nekoj od grobnica na splitskom groblju Lovrinac. Ali, kada je ratni trofej vraćen u klupske vitrine 2008., sve je otkrio Hajdukov legendarni ekonom Juko Strinić. – Bio je u jednoj od podzemnih prostorija na stadionu – kazao je Strinić. Bilo je još nevjerojatnih detalja. Zvezda i Hajduk sastali su se u prvenstvu mjesec dana kasnije, Beograđani su već bili prvaci Europe. Ali opet je bilo žestoko, dvoboj na Marakani bio je na rubu incidenta, Igor Štimac svjedočio je da se ispred svlačionica Hajdukovim igračima i njemu prijetilo pištoljima. Vođa navijača Zvezde bio je Željko Ražnatović Arkan.
Zvezdini navijači mislili su da smo “grobari”, da ćemo zapaliti tu zastavu – kaže Vladušić