Daciom Dusterom od Stana do stana
Kažu da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Apsolutno se ne slažem s time. Kad te taj konj, u mojem slučaju Dacia Duster 1.5 Dci 4WD, treba odvesti na 17 000 kilometara dugo putovanje po Središnjoj Aziji, gledam svaki sjekutić tog auta. Odmah sam se raspitao o svom „konju“i bilo je tu raznih mišljenja, od kolega auto novinara do susjeda i familije. Bolje da nisam. Svatko je imao svoje mišljenje o konju, a samo rijetki od njih su ga uistinu „zajahali“onako kako Dustera treba zajahati. Nakon 17 godina putovanja terencima po cijelom svijetu, odlučio sam vjerovati svom instinktu. Glumcu i najboljem prijatelju Dušanu Bućanu sam rekao da naš Duster može na Mjesec, snimatelju Andriji Vučkoviću da znam sve o tom autu, pa su mirno krenuli na put. Morao sam umiriti svoje suputnike koji očito nikad nisu igrali poker pa nisu znali da blefiram. Već nakon prvih 5000 kilometara, moj konj je pokazao da je više nego spreman za ovu utrku. Snijeg, led, blato ruskog Sibira bio je mačji kašalj za nas. Suprotno savjetima ljudi koji su nam ustupili Dustera, uopće nisam pazio gdje točim gorivo. Od Sergeja na opskurnoj benzinskoj stanici u Sibiru do Hussaina u Tadžikistanu svi su hranili našeg konja koji je veselo preo čak i kad su mu dizel točili iz pet litrenih kanti negdje uz cestu u predivnom Kirgistanu. Jedino što sam pazio bilo je da nitko od nas ne zaspe za volanom i da ne „poljubimo“neki šleper koji nam ide u susret. Pred kraj puta, blizu Aralskog jezera u Kazahstanu, vozio sam makadamom. Pazio sam. 40 km/h. Sve dok naš vodič nije rekao da on po tom makadamu svoj terenac gari 70 km/h. Bacio mi je rukavicu u lice i jednostavno nisam mogao ne reagirati. Stisnuo sam gas i vozio 90 km/h. Cijela armatura se tresla, jedva sam držao volan u rukama. I tako tri sata. Snimatelj Andrija, koji je zajedno sa svima u autu udarao glavom u krov i prozore, samo mi je rekao kako će auto, jednom kad opet dođe na cestu, voziti u svim smjerovima osim ravno. No moj konj je nastavio galopirati ravno i kad smo se opet dokopali auto ceste. Po sretnom povratku u Zagreb, nakon mjesec i pol putovanja, automobil je trebalo samo oprati. I ništa više. Bilo mi je teško rastati se od Dustera. Zbog te vjernosti koju mi je pružio, zadržao sam akumulator. Morao sam imati uspomenu na njega….