ZRINKO OGRESTA
Potreba da se “sudi” u nas postoji i na vlasti i u opoziciji. Na tom tragu i neki su potezi u kulturi u posljednje vrijeme
Doista je puno opušteniji odlazak u Pulu kad ideš s radom koji je već priznat – govori Zrinko Ogresta po svršetku 63. filmskog festivala u Puli na kojem je njegov film „S one strane“odnio sedam nagrada, a među njima i sve najvažnije: za film, režiju, scenarij, glavnog glumca i glumicu. Navodno se to još nije dogodilo u povijesti ovog festivala: – Nije tu uopće riječ o eventualnom nagrađivanju filma s kojim dolaziš, već prije svega o njegovu prepoznavanju – objašnjava Ogresta i nastavlja: – Riječ je o nečemu neobično osjetljivom. Svi smo danas u priličnoj mjeri navučeni na sadržaje koje konzumiramo vrlo pasivno, bez osobitog duhovnog, intelektualnog pa i emotivnog napora. Internet, televizija i način života doveli su nas do toga. Zahtjevniji filmski sadržaji među kakve, mislim, spada i ovaj moj film traži gledateljevu aktivnost. Nije ga dovoljno tek primati na način kako se, recimo, prima umjetno disanje, dakle bez ikakve naše aktivnosti. „S one strane“gledatelja stavlja u specifičnu situaciju suživota sa sadržajem na način koji se naizgled vrlo jasno i nedvojbeno nudi u dvije trećine filma. S preokretom, koji se događa u završnici filma, taj se način dramatično mijenja i od gledatelja traži da gotovo u jednom trenutku u svojoj glavi prevrti dotad odgledan film, ali uvažavajući neočekivanu činjenicu koja se pred njegovim očima upravo odigrala te da stvori novi stav i o likovima i o odgledanom sadržaju. Dapače, film čak zove da ga se, možda, pogleda još jednom. Danas je to u izvjesnoj mjeri vrlo neobičan zahtjev. Nekad nam je, osobito nama filmofilima, bilo posve prirodno gledati filmska djela više puta. Danas, nažalost, brojne sadržaje konzumiramo samo jednom i nikada više. Usudio bih se reći da je ovaj moj film teško u cijelosti doživjeti i ocijeniti u samo jednom gledanju.
U nagrade do samog kraja niste bili baš najsigurniji. Kada ste se možda ponajviše razočarali?
Ponavljam da nagrade nisu ključne. Beskrajno su varljive i mogu stvoriti zabunu. Kad je o njima riječ, svašta sam doživio, osobito u Puli. Pamtim apsurdne situacije
„Desno“i „lijevo“odrednice su kojih se gnušam. Spotove za HDZ i predsjednika Tuđmana radio sam u ratnim godinama kad sam to doživljavao svojim prilogom našoj fizičkoj i državnoj opstojnosti. Radio bih ih i za SDP da su se zauzimali za iste vrijednosti
kad mi je jedan film bio nagrađen za najbolji scenarij i najbolju režiju, a uskratila mu se Arena za najbolji film. Ipak, u konačnici, samo je jedan moj film bio žrtva pulskog festivala i činjenice da ga se tamo u potpunosti „preskočilo“. Riječ je o mom prethodnom filmu „Projekcije“. Prvi sam propust učinio ja sam: naime, ni mjesec dana nakon što je film bio završen, prijavili smo ga za pulski festival ne znajući da time izbijamo mogućnost da se film eventualno kasnije pojavi na nekom od središnjih svjetskih festivala jer premijerni nastup na pulskom festivalu, koji je tad već dobio međunarodni karakter, takvu mogućnost isključuje. Na taj neoprostiv previd nadovezalo se to što je žiri potpuno ignorirao film pa su tako „Projekcije“jedini moj film koji se iz Pule vratio „bez ičega“. Nije dobio baš nijednu Arenu, što baš nije ni lako. Ostajući i na taj način u sjeni, međunarodni mu je put bio dodatno otežan pa je unatoč izvrsnim kritikama zapravo ostao relativno zaboravljen, gledajući iz međunarodnog aspekta pak posve neuočen. Međutim, i to je sastavni i prirodni dio stvaralačkoga puta jednoga redatelja.
Jeste li zbog spomenutoga pod većim pritiskom radili „S one strane“?
Ne, ni malo. Premda se svatko od nas prije novoga filma osjeća kao da je na početku, ipak je iza mene dovoljno radova koji su imali takvu recepciju da novim nisam morao ništa potvrđivati.
Film Mirjane Karanović „Dobra žena“također se bavi temom (ne)oprosta za djela počinjena u prošlom ratu. Postavlja se pitanje mogu li takvi filmovi više išta promijeniti u ovako podijeljenom društvu (ili društvima u regiji): takve filmove odobravaju oni koji ionako već tako razmišljaju, dok ekstremistima nijedan argument nije dovoljan, mogu im samo biti dodatni argumenti za napade.
„Misija“filmskoga autora, osobito u malim kinematografijama kakva je i hrvatska, ponešto se razlikuje od stvaralaca u drugim umjetnostima. Pri tome mislim na ono što se banalno naziva „društvenom dimenzijom“djela. Naime, filmski redatelj u Hrvatskoj ne može, a mislim čak da i ne smije, pobjeći od činjenice da je film vrlo stvarnosan medij i umjetnost, možda i najstvarnosniji od svih, te da je dužnost filmskoga redatelja da tu stvarnost relevantno i bilježi. Osobito u vremenima poput ovoga danas, vrlo dramatičnoga. Mislite li da, recimo, francuski ili turski redatelji mogu tek tako okrenuti leđa vlastitoj stvarnosti i drami u kakvoj žive? Niti mogu, a niti smiju. Jednako je s nama u Hrvatskoj. Meni je u tom smislu možda donekle jednostavnije jer je moj habitus poprilično političan, trajno sam zainteresiran za sve što se u mojoj sredini događa i kroz što prolazi. Pri tome sam posljednji koji bih zagovarao odustajanje od intimnog autorova svijeta, dapače on je možda i najzornije obilježje onog što ja radim, ali bismo trebali tražiti načine kako ćemo taj vlastiti intimni, psihološki i intelektualni prostor uklopiti u opći, u ono u čemu živimo. To ni malo ne isključuje i djela koja imaju potrebu iskoračiti iz te stvarnosti o kojoj govorim, ali kao autori čijih filmova ne bi bilo da ih ne sufinancira država, prema stvarnosti te države imamo i obveze.
Kako gledate na situaciju u nas i sve što nam se događalo, posebice u kulturi u posljednjih šest mjeseci?
Kao država prolazimo adolescentsko razdoblje. S obzirom na doslovce nikakvu državnu i državničku tradiciju u nas, takvo razdoblje ne treba ni čuditi. Sve je, zapravo, poprilično nezrelo. Ista se konstatacija odnosi i na ono što se u kulturi i oko nje događa. Poslužit ću se fizikalnom metaforom: akcije su nam često nezrele baš kao i reakcije.
Nije tajna da ste devedesetih snimali spotove za HDZ i da ste sigurno desniji od mnogih u hrvatskom filmu, ali opet ste se našli „s ove strane“kad su krenuli primarno politički napadi na hrvatsku kinematografiju koja posljednjih godina u kontinuitetu bilježi rezultate kao nikada dosad. Što se događa?
Prije svega želim naglasiti, zapravo doviknuti, jer mi se čini kako me se u tom smislu nikada nije čulo ili željelo čuti: ja s tzv. „desnim“ili „lijevim“nemam ama baš nikakve veze. Ako je prirodan domoljubni osjećaj i želja za afirmacijom vlastitog pri čemu se tuđe poštuje i ničim ne potire – desno, a suprotno od toga – lijevo, kako se nažalost to u nas uopćeno tumači, onda su „desno“i „lije- vo“odrednice kojih se gnušam. Spotove za HDZ i predsjednika Tuđmana radio sam u ratnim godinama kad sam to doživljavao svojim prilogom našoj fizičkoj i državnoj opstojnosti. Radio bih ih tad i za SDP da su se zauzimali za iste, meni temeljne vrijednosti koje su mi odgojem usađene, a u tim su ratnim godinama bile ugrožene. Naše društvo nije podijeljeno „per se“, nego zato što se drugog ne želi čuti, ne želi se ući u tuđe cipele. A upravo to, „ući u tuđe cipele“, temeljni je preduvjet da se bavite onim čime se bavim ja ili bili tko drugi iz srodnih umjetničkih disciplina. U tom smislu potreba da se „sudi“u nas je prisutna i u poziciji i u opoziciji, ma kakva ona u određenom trenutku bila. Čini mi se da su na tom tragu i neki potezi koji su se činili u kulturi u posljednje vrijeme, ali i reakcije na takve poteze. Eventualna primjedba da je u tom smislu netko nešto učinio prvi čini mi se djetinjom i nezrelom i potkrepljuje moje prvotno mišljenje o nezrelosti društva. Ova uopćena ocjena tiče se i odnosa država – kinematografija, koji se u posljednjih pola godina poremetio. Na simboličkoj razini potvrdio je to i ovogodišnji pulski festival na čije je otvorenje državna vlast poslala svoje izaslanike, nisu došli osobno kao što su to učinili, recimo, na Dubrovačkim ljetnim igrama ili Splitskom ljetu. To je ozbiljan propust jer se na pulskom festivalu obilježavalo i 25 godina hrvatskog filma koji u tih 25 godina nije samo dao čitav niz vrsnih djela u svim kategori- jama, već su brojni filmski stvaraoci, ponajviše snimatelji, dali i svoje živote za ovu domovinu. Da nešto „ne štima“, i sam sam osjetio nakon što se nakon uspjeha mog filma na Berlinaleu nitko od državne vlasti nije oglasio. Do nedavno, naime, bila vlast “lijeva“ili „desna“, kako vi to nazivate, bilo mi je posve prirodno primiti čestitku ne samo ministra kulture, nego i predsjednika države i Vlade. Sve je to sad izostalo, baš kao što na moju žalost ministar nije osobno nazočio ni premijeri mog filma u Zagrebu. Primijeti li se da je gotovo istodobno nazočio premijeri nekih drugih filmova, teško je u tomu ne čitati poruku ili znak. Izrazito žalim što utemeljenjem ove, sada tehničke Vlade, ministar kulture, kad je o hrvatskom filmu riječ, nije prema vlastitom izboru samoinicijativno pozvao na razgovor desetak ljudi koji sustavno djeluju i koji su obilježili hrvatski film u posljednja dva desetljeća. Jednim temeljitim razgovorom koji nije trebao trajati dulje od dva sata mogli smo se upoznati, međusobno izložiti razmišljanja i stvoriti temeljni preduvjet za razumijevanje i suradnju. To se nije dogodilo i za tim žalim. Moram, naime, primijetiti kako upravo takvo iskustvo nostalgično pamtim s dva nekadašnja ministra kulture, a iz različitih opcija, i s ministrom Biškupićem i s ministrom Vujićem. Međutim, usprkos svemu, ne mogu nikako prihvatiti pojedine krajnje ružne, nepristojne, a nerijetko i neistinite objede na račun aktualnog ministra, a koje su stizale od pojedinaca iz područja kulture.
Zašto je, međutim, baš film postao crvena krpa u tom ideološkom ekstremiziranju polova u društvu i svjesno ga se ruši bez obzira na iznimne rezultate?
Podvlačim da se to ponajprije dogodilo zato što nema sluha za dijalog, da se čuje drugoga. Čini mi se da smo mi u filmskoj zajednici zapravo i prikraćeni da izravno čujemo što je to što se eventualno zamjera onima koji trenutačno vode hrvatski film, ako se barata ikakvim konkretnim činjenicama, da nam se to potkrijepi i dokazima. Ja kao filmski stvaralac vidim brojne kvalitetne poteze koji su vođeni u hrvatskom filmu i koji su ga unaprijedili toliko da je danas cijenjen u svijetu, a u Hrvatskoj je jedno od najviđenijih kulturnih područja s osobitim financijskim benefitom. Bez mogućnosti da vidimo i da nam se zorno na stolu podastru i eventualne nepravilnosti ili, ne daj Bože, što gore, sve ostaje tek – floskula.
Što mislite da nas očekuje najesen? Vidite li kraja ovoj štetnoj polarizaciji zemlje ili se nju može samo prikriti?
Premda mi se čini da znam vidjeti, analizirati, istodobno je moja naivnost tolika da se znam ponadati onomu čemu se na temelju iskustva i ne bih trebao osobito nadati.
Bi li se u novom ili nekom drugom HDZ-u uključili u program rada odbora za kulturu da se takve stvari više ne ponove?
Svakom tko ima plemenite namjere prema hrvatskoj kulturi ne bih uskratio pomoć svojim iskustvom i znanjima.
Kad smo već spomenuli listu od, navodno, sedam najboljih novohrvatskih filmova, jeste li razočarani ili iznenađeni što među njima nije „Tu“ili neki drugi vaš film koji je bio na sličnim listama?
Nisam. Volim da sam izvan svake liste. (Smijeh.)
Što će se sljedeće događati s filmom „S one strane“i imate li već sljedeći projekt u planu?
Veseli me široka vidljivost filma i činjenica da obilazi svijet. Pred filmom je cijeli niz izrazito uglednih svjetskih festivala poput onih u Londonu, Varšavi, Stockholmu, Palm Springsu… A projekt… mislim da je u meni začet neobično zanimljiv sadržaj, vrijedan filma… Razmišljam, međutim, o piscu s kojim bih na tom sadržaju radio. Naime, kao što svaki film nije za svakog redatelja, tako ni svaki sadržaj nije za svakog pisca.
Žalim što ministar kulture nije pozvao na razgovor ljude koji su obilježili hrvatski film