Partizani su već ‘41. strijeljali i svoje - zvali su to lijeve greške
Najpoznatija žrtva bio je Živojin Pavlović, komunist koji se usudio pisati protiv Staljina
Ima anegdota o braći Kovačević koji su ubijali i rođake. Netko je rekao: Đeco, nitko neće ostati, ali su mu odgovorili: Dovest ćemo Kineze, kaže Banac
Početkom rata 1941. godine u Užicu u Srbiji bio je smješten CK KPJ i Vrhovni štab NOVJ. Tamo je uspostavljen i glavni NOO za Srbiju. Komunisti su planirali podići ustanak i sačekati Crvenu armiju. “Kad su komunisti krenuli na ustanak u Srbiji, računali su da će to trajati nekoliko dana pa da će doći Crvena armija. Zbog toga se Tito neko vrijeme motao po Srbiji. Čak su tjerali seljake da skidaju kolce u ogradama da se ne ozlijede padobranci Crvene armije“, kaže povjesničar Davor Marijan i dodaje da su jugoslavenski komunisti, na neki način, bili „vjernici“Crvene armije. Međutim, rat se odužio, a Crvena armija nikako da dođe. U studenom 1941. komunisti su u Užicu već počeli ubijati građane, „nenarodne elemente – trgovce, profesore, liječnike, zanatlije”.
Strijeljano “4-5 kamiona”
Među njima bio je i Živojin Pavlović Ždrebe, novinar i poznati prijeratni jugoslavenski komunist. Bio je prijatelj Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ koji je nestao u Staljinovim čistkama. Pavlović je bio veliki kritičar Staljinova totalitarizma te je 1940. objavio knjigu „Bilans sovjetskog termidora: Prikaz i otkrića o djelatnosti i organizaciji Staljinova terora“. Budući da su vlasti stare Jugoslavije u tom trenutku priznale SSSR, a Sovjeti su ih, s druge strane, pritiskali – knjiga je u Beogradu zaplijenjena i uništena. Ostao je samo jedan primjerak koji je reprintiran 90ih godina. Živojin Pavlović se, nakon što su Nijemci napali Jugoslaviju, javio starim drugovima i ponudio da kao dragovoljac brani zemlju. Međutim, oni su ga saslušali, optužili da je špijun, krvnički ga tukli i, na kraju, likvidirali 29. studenog. Tada su strijeljali i srpskog akademskog slikara Mihaila Milovanovića. Optužili su ga da je petokolonaš, izdajnik i engleski špijun. Saslušavali su ih najistaknutiji jugoslavenski komunisti toga doba – Slobodan Penezić Krcun, Aleksandar Ranković, Vladimir Dedijer i Milovan Đilas. „Najpoznatija njihova žrtva 41. bio je Živojin Pavlović, koji se usudio napisati protustaljinističku knjigu. Stanko Lasić, koji je pisao o Krleži, kad govori o totalitarnoj svijesti komunista, veliki dio posvećuje knjizi Živojina Pavlovića. Njega spominje Đilas kao paradigmu. – Saslušavali smo nekog Pavlovića. On je prvi čovjek na listi kojeg Partija želi ubiti – govorio je Đilas“, kaže povjesničar Davor Marijan. Prema komunističkim izvorima, u Užicu je 1941. godine strijeljano „četiri-pet kamiona“osuđenika koji su za njih bili „špijuni“i „narodni neprijatelji“.
Zločinima u Užicu 1941. bavio se u svojim istraživanjima srpski povjesničar Srđan Cvetković. „Razmjere tadašnjeg terora i veličine masovnih grobnica u Krčagovu, Sevojnu, Gluvaćkom potoku i drugdje suvremenici procjenjuju na više od sto osoba – 87 samo 29. i 30. studenog 1941. Još radikalniji revolucionarni teror nastupio je s prvim danima oslobođenja Užica“, piše Srđan Cvetković. Kako vrijeme prolazi, jugoslavenski komunisti osnivaju svoje brigade i provode teror, posebno u Crnoj Gori, koji su poslije nazvali „lijeva skretanja“. Jugoslavenski komunistički povjesničari o tome su desetljećima šutjeli. „Zločin je bio konstanta politike koju je KPJ provodila tokom 1941. i 1942. godine. Međutim, ta činjenica iz naše prošlosti ostala je nepoznanica jer su crnogorska i jugoslovenska komunistička historiografija taj zločin KPJ u višedesetljetnom periodu komunističke vladavine nazivale ‘lijevim greškama’”, piše crnogorski povjesničar Dragutin Papović s nikšićkog Filozofskog fakulteta. „Lijeva skretanja prozaični je naziv za nešto vrlo monstruozno, a znači likvidaciju svih onih koji mogu sutra biti politički protivnici. To se događalo u Srbiji i istočnoj Hercegovini. Nisu to bile nikakve greške, a Đilas je radio ono što mu je rečeno. Tito je stajao iza toga“, objašnjava Davor Marijan. Lijeva skretanja znače pokolj sirotinje i „kulaka“, pokolj nevinih ljudi. Nekoliko tisuća ljudi komunisti su pobili u tim ‘lijevim skretanjima’. „Ta lijeva skretanja događala su se u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini 1942. Komunisti su ubijali protivnike, potencijalne, ali i ljude iz vlastitih redova. Ima ona poznata anegdota o braći Kovačević koji su ubijali i vlastite rođake. Jedan njihov rođak je rekao: – Đeco, ako se ovako nastavi, nitko neće ostati, ali su mu odgovorili: – Ništa, stari, dovest ćemo Kineze“, priča povjesničar Ivo Banac. ‘Lijevim skretanjima’ ili ‘lijevim greškama’ u Crnoj Gori ozbiljno se bavio povjesničar Dragutin Papović. „Komunisti su imali veoma pragmatičnu i jednostavnu, ali i primitivnu političku strategiju koja se svodila na matricu: svakog protivnika treba likvidirati. Ljudski životi za KPJ su u odnosu na političke ciljeve bili drugorazredna kategorija“, piše povjesničar Papović koji navodi primjer iz memoara Bože Ljumovića, najmoćnijeg čovjeka Pokrajinskog komitata KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak 1941. „Mi smo se igrali ljudskim glavama, kao da su bile glave od kupu- sa“, pisao je Ljumović. Protivnik ili neprijatelj mora se fizički uništiti, bez obzira tko je to bio. Ubijali su onoga za koga misle da im je u tom trenutku neprijatelj, a to može biti i komunist „kolebljivac“, „petokolonaš“, ovisno o tome što se kome prilijepi. No, žrtve masovnih likvidacija 1942. u Crnoj Gori uglavnom su bili seljaci pa se ne može govoriti o nekoj klasnoj borbi jer su i ubojice bili seljaci. Kraj rata nije se nazirao, komunisti u Crnoj Gori nisu imali saveznike, a četnici su im krajem siječnja i u ožujku 1942. nanijeli teške poraze u Brama Kraljskim, Lubnicama i kod Kolašina. Osim toga, zavladala je glad, a komunisti su otimali preostalu hranu seljacima: uvodili mjere rekvizicije i konfiskacije. Tako se srušila njihova koncepcija o brzom oslobođenju. Stoga Pokrajinski komitet za Crnu Goru, Boku i Sandžak traži pomoć od središnjice KPJ.
Zločin u Priluci
„Đilas je Peki Dapčeviću, Blaži Jovanoviću i Milinku Đuroviću, partijskim i vojnim rukovodiocima u Crnoj Gori, uputio pismo u kojem je iznio način borbe protiv političkih protivnika. On je odobrio likvidacije petokolonaša i tražio da se one intenziviraju. Partijskim drugovima iz Crne Gore sugerirao je da ne smiju biti ‘kolebljivi prema petokolonaškim elementima’”, piše crnogorski povjesničar Papović. Đilas je, naime, u svome pismu Pokrajinskom komitetu detaljno objasnio što treba uraditi. „Strijeljajte svakog tko u ma kakvom vidu širi paniku i demoralizaciju. Otkrijte kolovođe zločinačke rabote! Stvarajte odmah udarne čete i bataljune još na samom frontu, a one koji su se demoralizirali ili razoružavajte i pročistite strijeljanjem ili upotrebljavajte kao posade i na manje osjetljivim točkama fronta, pošto ih, naravno, pročistite“, bio je vrlo jasan i rezolutan Milovan Đilas. Za komuniste je bilo prihvatljivo likvidirati svakog tko im stane na put. „KPJ, Centralni komitet, Pokrajinski komitet, Milovan Đilas, Ivan Milutinović i komunisti u političkom smislu imali su na umu samo jednu stvar – apsolutnu vlast, za koju su bili spremni da žrtvuju dosta života, naravno ne svojih“, zaključio je Papović. Osim u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini, crnogorski komunisti su i drugdje činili strašne zločine. Među ostalim, u prosincu 1942. na zvjerski su način u Priluci pokraj Livna strijeljali 60 osoba. „Nitko od strijeljanih nije bio ni ustaša ni domobran. Nitko se od tih ljudi nije borio. Meni su strijeljali moga djeda i pradjeda. U jednom dokumentu 4. crnogorske brigade piše da su napravili grešku jer su strijeljali te ljude. A što radi priređivač dokumenta?! Stavlja napomenu da su ti ljudi bili ustaška milicija, a nisu imali puške. Dva mjeseca poslije Đilas je bio u Priluci i o tome piše: „Priluka je ustaško selo, stanovnici nas mrko gledaju. Kada kažu da, misle ne; kada kažu ne, misle da.“Đilas je zaboravio napisati da su ih mrko gledali nakon što su u selu ubili 60 ljudi. A kako bi ih trebali gledati?!“, pita povjesničar Davor Marijan.
Žrtve masovnih likvidacija u C. Gori bili su seljaci pa se ne može govoriti o klasnoj borbi