Pet srebrnih medalja s Olimpijskih igara
Zagrepčanin Aleksandar Seifert, a od 11 igrača osmorica su bili Hrvati: Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Zoran Janković, Ronald Lopatny, Uroš Marović, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić i kapetan Ivo Trumbić (u sastavu su još bili: Dejan Dabović, Đorđe Perišić i Mirko Sandić, a kao 12. igrač u pričuvi je bio perspektivni Ratko Rudić). U finalu, za koji su kroničari napisali da je bio jedan od najuzbudljivijih, Jugoslavija je pobijedila nakon produžetaka s 13:11. Izvjestitelj Večernjeg lista Ico Kerhin napisao je:
“Nosili su nas na rukama”
– Vaterpolisti su nas jedan sat mučili da bi nas na kraju obradovali. Jedan od sudionika finala sa SSSR- om Ozren Bonačić ovako je vidio taj okršaj: – Bila je to strašna utakmica, borba na život i smrt. Bez milosti! Belgijac Abe Fuchs, inače veliki bogataš, trgovac dijamantima, pretvarao se da ništa ne vidi. Tukli su Rusi, ali tukli smo i mi. Kad smo nakon produžetaka ipak pobijedili, radovali smo se kao mala djeca, iako su nas boljeli nosovi, ruke, glava... No nitko nije mario za to. Poslije smo uz marijače u jednom restoranu slavili cijelu noć. A doček nas Hrvata u Zagrebu zapamtio sam za cijeli život: na Glavnom kolodvoru i na tadašnjem Trgu Republike bio je cijeli Zagreb. Nosili su nas na rukama – prisjetio se Bonačić jednoga od najblistavijih trenutaka u svojoj igračkoj karijeri. Bone je ukupno nastupio na četirima Igrama, no nakon što je 1968. osvojio zlato, a četiri godine prije toga srebro, na preostala dva turnira, u Münchenu 1972. i u Montrealu 1976., morao se zadovoljiti petim mjestom. – Ta me peta mjesta još uvijek bole, posebno ono u Münchenu, kada smo doista imali jaku reprezentaciju. Prije OI imali smo niz od 40-ak utakmica bez poraza, no u završnici turnira zaredali smo s porazima, od SSSR-a pa od Mađarske – kaže Bonačić. Münchena 1972. sjeća se i po terorističkom napadu u kojemu je poginulo 11 izraelskih sportaša. – Bili smo blizu izraelske kuće i uživo smo pratili što se događa. Dotad se u olimpijsko selo moglo bez problema ući, bilo je puno rupa u ogradi koje su napravili sami sportaši, kad bi “zaružili” pa se noću vraćali. Tako da ni palestinskim teroristima nije bio problem doći do Izraelaca... – napominje Bonačić. Događaja u Münchenu dobro se sjeća i Ratko Rudić, svjetski rekorder po broju nastupa na OI. Igre u Riju, na kojima će Ratko nastupiti kao izbornik Brazila, bit će 13. olimpijske u nizu (počev od Ciudad de Mexica 1968.), na kojima će Rudić na ovaj ili onaj način sudjelovati. Kao igrač okitio se samo srebrom iz Moskve 1980., ali je taj manjak obilato nadoknadio kao izbornik. Već na sljedećim OI, u Los Angelesu 1984., odveo je Jugoslaviju do najvišeg postolja. Od 13 igrača pomlađene reprezentacije osmorica su bili Hrvati: Deni Lušić, Božo Vuletić, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Goran Sukno i Tomislav Paškvalin. – S prvim naraštajem s kojim sam osvojio olimpijsko zlato mogao sam raditi što sam htio. Oni su podnosili dril koji današnji igrači iz mnogih razloga ne bi mogli izdržati. Tada su mladi ljudi bili više fokusirani na sport jer se preko njega stjecala afirmacija i socijalni status – kaže Rudić. Isti uspjeh Ratko je sa SFRJ ponovio i u Seulu 1988., a potom i u Barceloni 1992., ali tada s Italijom. Hrvatskim vaterpolistima nije dopušten nastup u Barceloni pa su pod svojom zastavom prvi put nastupili u Atlanti 1996. I odmah, pod vodstvom Brune Silića, stigli do finala. U njemu su na žalost izgubili od Španjolaca s 5:7 pa su se morali zadovoljiti srebrom. No pobjede nad Jugoslavijom u četvrtfinalu (8:6) i Italijom u polufinalu (7:6) ostaju nezaboravne. Za Hrvatsku su igrali: Školneković, Vrdoljak, Kreković, Šimenc, Kržić, Štritof, Vrbičić, Glavan, Vegar, Bukić, Hinić, Balić i V. Kobešćak. Točka na i bilo je naše zlato u Londonu 2012. koje su nam pod ravnanjem fenomenalnog Rudića donijeli: Pavić, Vićan, Buljubašić, Bošković, Dobud, Barač, Hinić, Obradović, Burić, Muslim, Joković, Sukno i Bušlje.