Koalicija HDZ-SDP moguća, ali nakon još jedne ‘lude’ Vlade
Nešto bi ih krupno trebalo ponukati da počnu razmatrati tu opciju, jače od nedovoljnog rezultata na izborima
Hoće li Hrvatska nakon rujanskih izbora biti bliža stvaranju imaginarne velike koalicije između HDZ-a i SDP-a ovisi o tome kojoj su se dozi političkog poniženja spremni podvrgnuti Andrej Plenković i Zoran Milanović. Nešto bi ih krupno trebalo ponukati da počnu realnije razmatrati tu varijantu, a to nešto treba biti jače od nedovoljno dobrog rezultata na parlamentarnim izborima. Mora izrasti iz kaosa. Pođemo li od toga da plasman Narodne koalicije, odnosno s druge strane samostalnog HDZ-a i nije nepoznanica, jer je prilično izvjesno da neće osvojiti potrebnu većinu ni jedni ni drugi, slijedi prava nepoznanica, a to je – može li Most ponoviti uspjeh iz studenog. Ponovi li taj rezultat ili nešto niži, te mu broj mandata ne padne ispod 15, jasno je da niti nove hrvatske Vlade neće biti bez dogovora s Božom Petrovom. Koji je još uvijek, po svemu, i dalje “čudnovati kljunaš” hrvatske politike i njegov se politički DNK i dalje toliko kosi s onim u HDZ-u i SDP-u kojima se, naprotiv, može ući u trag i utvrditi da imaju zajedničke pretke. Dogovor s Petrovom i nije najgora stvar koja se Hrvatskoj može dogoditi nakon rujanskih izbora, pod uvjetom, narav- no, da se u rujnu Petrov i njegov Most ne pretvore u tasmansku neman i ne postave bilo Narodnoj koaliciji, bilo HDZ-u, u postizbornoj licitaciji neprihvatljive uvjete. Stvar se ovdje komplicira, jer ta razina potencijalne nepodnošljivosti Petrovljevih zahtjeva nije ista kad su u pitanju Plenković ili Milanović. Plenković je već unaprijed postavio granicu neprobojnosti, a to je tvrdokorni stav kako će u eventualnom savezu s Mostom on biti premijer. I treba mu vjerovati da ga neće promijeniti. Milanović, međutim, može prijeći granicu i samo ponoviti ono što je već nudio i preko čega je njegova taština već bila prešla, da se odrekne premijerske funkcije u korist Petrova. To što ovaj put, za razliku od prijašnjih godina taj sirenski zov stvaranja velike koalicije ne dolazi više s desne političke opcije, nego naprotiv s lijeve, govori da su u Milanovićevoj Narodnoj koaliciji potpuno svjesni kako ni u ovoj, do kraja konzumiranoj sinergiji ljevice i lijevog centra teško da će uspjeti sami doći do parlamentarne većine. A svjesni su da će ionako velika i skupa Narodna koalicija morati ući u pregovore i s onim likovima s kojima, pred izbore, nemaju želuca ni kavu popiti. Osim toga, Most, za razliku od predizborne atmosfere u studenome, sada je puno jasnije svjetonazorski određen i pripada desnoj političkoj opciji. Pod pretpostavkom da je Milanović spreman opet poniziti se pred Petrovom, mogla bi se stvoriti čudovišna parlamentarna većina, svojevrsni antihadezeov blok, ali bi onda neminovno uslijedilo i formiranje jednako čudovišne Vlade. Čak i gore od prethodne. Možda se “mirni” Milanović u svojoj aktualnoj strategiji “apaurinom i normabelom protiv svog karaktera” sada doima spremnim i na novi eksperiment, pa i s Mostom, no sigurno je da bi se, kada bi to bilo moguće, preko noći riješio svih svojih priljepaka i radije bio otvoren prema koaliciji s HDZ-om, jer mu ona osigurava politički opstanak. HDZova je jednadžba jednostavnija; ponovi li rezultat iz studenog ili bude malo bolji, formirat će novu Vladu. Jedina mu je opasnost ako Most ostvari veliki podbačaj, jer će onda morati i sam ulaziti u već u startu gnjile kombinacije. U jednom i drugom slučaju, formira li netko nategnutu većinu, tu nema dvojbi, reforme će izostati. Koliko smo, dakle, daleko od koalicije HDZ-a i SDP-a – vjerojatno toliko koliko bi mogla trajati još jedna “luda” hrvatska Vlada.