Dubrava je inat, tu su siromašni ljudi iznjedrili sva ova zlata
U jednom običnom istočnom zagrebačkom kvartu odrasla je generacija olimpijskih medaljaša kojima se ponosi Hrvatska
Kažu za Dubravu da je olimpijsko selo, neki poseban dio Hrvatske, Zagreba. Nema tamo čarobnih štapića, medalje se ne koturaju ulicom, a i ljudi izgledaju sasvim normalno. To je sasvim običan kvart na istoku metropole, no kvart u kojem je odrasla generacija olimpijskih medaljaša, u kojem su sportski odgojeni Filip Hrgović i Manuel Štrlek, braća Glasnović, Martina Zubčić i sada zlatna Sandra Perković. Svi oni imaju zajednički nazivnik, tu famoznu Dubravu. No, jesu li oni veliki jer su odande ili je Dubrava velika jer ima njih? – Ima nešto u toj Dubravi, neki vjetar koji nas gura naprijed – rekla je Sandra prije polaska u Rio. I dobro je rekla jer u Dubravi, čini se, ipak ima ono nešto. Pet olimpijskih medalja adresu je pronašlo tamo, u mjestu s oko 100 tisuća stanovnika, u mjestu gdje se talenti izgleda skrivaju po dvoranama radije nego da šeću gradom. Sve su olimpijske obitelji sretne na isti način, ali Sandrina je priča za sebe. Ta plavooka djevojka iz Dubrave ima sve svjetske, europske i olimpijske naslove, a da bi došla do njih, prošla je svih devet krugova pakla. Svima je već dobro poznata Trnovčica 73, kuća Sandrinih roditelja, jedna od mnogih s hrvatskom zastavom ispod prozora. Vrata je otvorila mama Vesna. Vidi se na koga je Sandra jaka, ima mama dobar stisak, no mentalitet je, kažu, naslijedila od bake.
Temperamentna na baku
– Meni su govorili da ću kruha biti gladna, ali nisam, uspjela sam. I sad kada idem s motikom u vrt, ljudi mi kažu da ću se srušiti negdje, ali ja znam da mogu. Ne mogu ne raditi ništa. Kad mi kažu da ne mogu, moram pokazati da mogu, takva je i Sandra – govori 90-godišnja baka Ruža. Bila je Sandra temperamentno dijete, pomalo hiperaktivno, ali, kaže baka, ona se o sebi brinula sama više nego itko drugi. Nije s njom nikada bilo problema. – Rođena je s nekim karakterom. Kako je mlađa od brata pet godina, nikada joj nije bilo jasno kako on može raditi neke stvari, a ona ne. Nije shvaćala da je mlađa jer je mislila da sve može, a tako misli i sada. Tako, kada je on išao u kino, morao je voditi i mlađu sestru. Nije mu uvijek bilo drago, jednom je i rekao: “Ako ona ne odraste, ja ću poludjeti” – kaže mama zlatne olimpijke. Nije ju život mazio. Najteži putovi ipak vode do najljepših priča. S tri i pol godine doživjela je prvi “šamar”, rukom je razbila staklo i umalo ostala bez prstiju, s pet godina ih je napustio otac, a s 18 je
dobila sepsu. Da, visio joj je tada život o koncu, ali svaki se put vratila sve jača. Ni afera s dopingom nije ju poljuljala. – Petnaest je dana plakala zbog toga jer nije mogla vjerovati da se to njoj događa. Znala je da nije bila kriva, ali poslije toga je osvojila olimpijsku medalju. U inat svima. Da, kažu da Dubrava ima taj stav, a ona je ipak dio nje. – Dubrava je inat. Dubrava je dio nas. Dubrava je država u državi, kakvo olimpijsko selo, tu su iz sirotinje ljudi iznjedrili zlato – kaže Davor, rođeni Dubravčanin, dok sjedi na kavi ispred dvorane u kojoj se za medalju pripremao Filip Hrgović. Ponosni su Dubravčani na svoju malu državu i velike šampione. – Imamo taj gen, gen Dubrave. Hrgović je najbolji jer jede kebab kod mene, a Sandra bi možda prebacila 70 metara da i ona tu jede, jer to su ljudi iz Dubrave i kada jedu kebab iz Dubrave, medalje su garantirane – kaže Marko, koji nedaleko od Filipove dvorane često hrani našega teškaša. Dubrava ih je, čini se, dobro pripremila, a to misli i brončana iz Pekinga Martina Zubčić. Tko bi rekao, i ona je iz Dubrave. – Znamo da u Dubravi ima ljudi odasvud, sport je valjda bio neki način da se djecu nauči životnim vrijednostima, da ih se makne s ulice i da tako uspiju u velikom gradu. Hrvati su talentirani sportaši, očito se poklopilo da nas je nekoliko olimpijaca iz Dubrave – rekla je Zubčić. Svi oni imaju medalje, ali Sandra ipak ima dvije, a to joj nije kraj. Uz školu, treninge, natjecanja i rušenje rekorada imala je vremena i za druženje.
I danas je “šefica”
– Ona je uvijek bila lider, bila je viša i jača od nas svih i prije i poslije škole igrali bismo se po cesti, graničara, skrivača, kod nas je ulica bila glavna. Bili smo dobra djeca. Nismo baš markirali, jedino smo znali susjedima zvonit na vrata i tako, ali to i danas djeca rade, mi smo bili na igralištu radije nego da smo radili gluposti po kvartu. Baka nas je uvijek postrojavala, sjećam se da smo se skrivale po Sandrinoj sobi. Bile smo na katu kod nje, ona bi samo viknula da ide baka, a mi bismo se počele skrivati po ormarima. A kad su počeli izlasci, uvijek bismo se švercale uz nju. Mi smo imale 15, 16 godina i ne bi nas puštali u klubove, ali kako je ona bila veća, uvijek smo se provukli uz nju – prisjeća se Martina Kancenjak, Sandrina prijateljica iz osnovne škole, izlazaka i školskih dana. Nakon svega, prijateljice su i danas, a Sandra se, kažu, nije puno promijenila, i danas je “šefica”. – Ona je najbolja. Kada dođe k meni u salon, uvijek digne atmosferu. Pita tko hoće kavu, ona će je donijeti iz kafića. Pravi je veseljak. Jako je znatiželjna i sposobna i to je čini velikom. A takva je bila i kao dijete. Sve je morala probati, sve je morala trenirati – kaže mama. Da je Trendžo (pokojni trener Ivan Ivančić op. p.) nije nagovorio da u ruku primi disk, svijet bi bio uskraćen za jednu sportsku heroinu. – Nije ona bila djevojčica koja se igrala lutkama, nikada nije išla za tim da ih presvlači i slično, ona je bila na igralištu, tamo ste nju mogli pronaći. Igrala je nogomet, rukomet, pikulanje. Odrasla je na ovom asfaltu i na travi, a u školi je jednostavno morala sve probati i sve raditi. U osnovnoj išla je i na stolni tenis. Na jednom natjecanju sudjelovala je i cura koja se baš bavila stolnim tenisom, ali Sandra je osvojila zlato. Samo je htjela dokazati da ona to može – priča mama Vesna i prisjeća se Sandrinih početaka. U školu su došli treneri iz Dinamo-Zrinjevca i dali su djeci da bacaju loptu. Svi su bacali po osam, devet metara, a ona je došla i bacila 11,5 metara. Pitali su je hoće li trenirati, ali nije bila baš zainteresirana, u tom sportu nisu baš manekenke, ali ipak je otišla i osvojila prvo mjesto pa joj se svidjelo. Tako ju je vidio Trendžo i rekao joj je da bi bila bolja u disku. Njoj je bilo čudno što taj stari čovjek hoće, on je cijelo vrijeme bio na stadionu i nije joj išlo u glavu zašto hoće baš nju. Trebalo je vremena da je nagovori, obećavao joj je da će bacati daleko, a eto sada baca i dalje od 70 metara.
Kraljica atletike
Promijenila je Sandra i trenera i kuću i godina ima više, ali stav je ostao isti. Nakon legendarnog Ivančića, koji je postavio dobre temelje, Sandra je sretna u rukama Edisa Elkasevića koji je danas vodi. Kaže mama da su se dobro našli. – Ona je vatrena, lako plane, ona gori, a on je gasi, on je smiruje i zato si pašu. Sretna je – zaključuje mama. Da, Dubrava nas je razveselila na ovim Igrama, spojila nas je jer kada Sandra uzdahne i uđe u svoj ring, na tribinama nema ni Bad Blue Boysa, ni Torcide, ni Armade, nikakvih etiketa, a tih nekoliko sekundi svi smo jednaki, svi imamo istu želju, svi želimo da disk leti što dalje. Jer svi smo mi ljudi i želimo biti dio nečega velikog, a ona to jest. Jer ako je atletika kraljica sporta, Sandra je kraljica atletike, barem one naše, a Dubrava je njezino kraljevstvo.
– Sandri organiziramo doček na našem igralištu, da bude sa susjedima i prijateljima, uvijek je tako nakon velikih natjecanja. I sama je rekla da jedva čeka da dođe doma – kaže mama Vesna