HUSEIN HASANEFENDIĆ HUS
Frontmen Parnog valjka nakon spektakla u pulskoj Areni koji produkcijski ide uz bok sa svjetskom ligom otkriva formulu trajanja benda Svirali smo dvostruko dulje od Planta i Status Quo i imali publike više od njih zajedno
SHuseinom Hasanefendićem Husom razgovarali smo nakon koncerta Parnog valjka u pulskoj Areni na kojem su spektakularno podigli standarde velikih koncertnih produkcija.
U Zagreb ste lani na dva koncerta u povodu 40 godina osnivanja Parnog valjka donijeli puno opreme, pulska Arena sad je bila spektakularna. Gdje su granice, ima li ih?
Prvo i osnovno je što je Valjak bend koji zaista pokušava održati neki standard koji je europski, svjetski. U krajnjoj liniji i djelujemo na toj sceni, jer publika vidi i strane koncerte, a nije problem pogledati na YouTubeu kako izgledaju te ogromne svjetske produkcije. Pokušavamo tu razinu ponuditi i svojoj publici, iako je to poprilično komplicirano i teško u uvjetima tržišta na kojem živimo i radimo. Ali, kad se dogodi koncert kakav je u pulskoj Areni, gdje se sve poklopilo, od samog ambijenta koji je fantastičan, desetak tisuća ljudi, produkcije koja je ambiciozno osmišljena, onda si ispunjen do kraja.
Ima ona stara mantra od sedamdesetih da Valjak podiže standarde produkcije, ali možda ste sad ipak iznad standarda?
Pretjerali smo (smijeh), Pula nam je bila značajna, ne znam ni sam zašto, ali smo prvi put u Areni svirali samostalno. Bilo nam je stalo, a i taj format koncerta je bio ambiciozan. U Puli je sad bio “dva u jedan”, i akustični i električni koncert zajedno, vrlo zahtjevno i tehnički, i kondicijski, svirački, jer su dva koncerta na istom mjestu, ali ispalo je fantastično. Na kraju balade tu je ljubav koju ti publika daje i koju osjetiš kao fizičku senzaciju. Bilo je vrijedno truda.
Što ste sve premijerno doveli od opreme u Arenu, čini mi se da je tamo bilo i puno stranaca?
Moram pohvaliti ekipu iz Eldre koja je tehnički vodila čitavu stvar i postavila novi razglas L-Acoustics. To je veliki sistem i ako negdje u svijetu pokušavaš uzeti najbolji razglas, onda je to L-Acoustics. Ima odličnih razglasa i u Hrvatskoj, ali ovo je prvi veliki L-Acoustics sistem kod nas postavljen. Miro Hrg je osmislio scenu i dizajnirao rasvjetu, animacije, projekcije koje su bile odvojene za svaku pjesmu na nekoliko ekrana. Tu je Nenad Zubak, naš ton-majstor koji producira svaki koncert i dugo godina radi s nama. Ono što mi proizvedemo prenese na najbolji način i kreira taj zvuk. To su sve dijelovi mozaika koji čine to što ljudi dožive. Bend je naravno bitan, ali ako nije razglas dobar i ton-majstor nije dobar, neće se to čuti. Mislim da nijedan veliki svjetski bend, a tu ne mislim na B ili C ligu, nego na A ligu od Stonesa nadalje, ne bi postavio više produkcije nego što smo mi u Puli. Zaista je bio audiovizualni maksimum koji se može napraviti u ovom trenutku.
Ovog ljeta bilo je 7 do 8 koncerata u Areni, Robert Plant i Status Quo odradili su “na ugovor”, ispod 90 minuta, s daleko manje opreme od vas. Na stranu što Plant pjeva ton niže nego ranije, ali osjeti se hladan profesionalizam u kojem se daje ono što se mora, što piše u ugovoru.
Za početak, Aki još uvijek pjeva u tonalitetima kako je snimljeno, bez obzira na godine. A drugo, mi smo uvijek držali do publi-
ke maksimalno i osjećali da ih varamo ako odsviramo sat i pol i pokupimo se. Ono čime sam ponekad frustriran pa to povremeno i izađe van, to je da strani glazbenici imaju višestruko skuplju ulaznicu, najčešće postavljaju jeftiniju i manju produkciju od nas, i tako to prolazi a rijetko tko zabilježi razliku u trudu, ulaganju i standardu. Mi smo sad u pulskoj Areni imali više publike od Planta i Status Quo zajedno i svirali dvostruko dulje od njih. Na stranu emocije i veselje jer to je bit svega, ali to su razlike u pristupu. Ne podcjenjujemo publiku, čak i kad je neki manji koncert.
Je li domaća konkurencija nelojalna što se tiče ulaganja u koncerte i dampinških cijena ulaznica? Vjerojatno se vidi razlika između vaše i pozornice nekog drugoga, a cijena ulaznice je slična.
Ha, to je stvar odluke, mi bismo sigurno zaradili puno više da smo prištedjeli na produkciji, ali pitanje je s kojim osjećajem bi publika napuštala prostor. Iako, na kraju balade naravno da je osjećaj i ta emocija koju daješ publici suština svega. Ali tu je i ukupan tehnički doživljaj, da čuješ to kako treba i da slika poprati koncert. Ne želimo štedjeti, svatko vodi svoju poslovnu politiku, mi imamo svoju, nadam se da je ispravna, trajemo podosta dugo da možemo reći da smo u pravu.
Možda se navika masovne publike ipak mijenja, sad je ovaj Ringišpil u Splitu imao malo publike, nije mi ni na kraj pameti braniti ikome da sluša što hoće, ali očito i publika prepoznaje da nije isto doći na gažu s tri reflektora i na ozbiljan koncert?
Nisam bio pa ne znam, čuo sam da je navodno bilo malo ljudi, da se ispraznio balon. Ali nije na meni da komentiram, zapravo i ne razmišljam o tome. Bitno je što je nekome duhovna hrana, netko doživi katarzu na narodnjacima, a netko sluša dobru domaću ili stranu glazbu. Nema tu velike mudrosti niti tu možemo nešto promijeniti, ljudi će ići na ono što vole. Meni su veći problem mediji koji su često nekritični, pa su tu neki hvalospjevi, neki prostor se daje nečemu što je u realnosti prilično slabašno. Pa onda imaš raskorak između stvarnosti i virtualnog svijeta koji stvaraju mediji. Mislim da bi za sve bilo najbolje kad bi se pisala istina.
Valjak nikada nema predgrupe, a sad je u pulskoj Areni s vama sviralo Buđenje, odličan pop bend i bili su presretni da su nastupili s vama na najboljoj pozornici i predstavili se i vašoj publici.
S njima smo u odličnim odnosima, Darka Bakića znamo godinama i u par navrata nam je pomogao, to što radi je odlična pop glazba, a njihov gitarist Vedran Baotić nekoliko je puta svirao s nama. A kad netko prođe test Marijana Brkića Brka, onda znaš da je itekako dobar. I odlično su prošli s reakcijama publike, ljudi su pjevali njihove pjesme, a njima je bila prilika da nastupe pred desetak tisuća ljudi, što nije jednostavno. Kad sviramo koncerte u dvoranama, koji točno počinju i završe, onda je predugo da još netko svira s nama, ali kad su ovakve duge ljetne fešte, onda to ima smisla.