Ne zauzme li se država za sportaše, ovo ljeto će se teško ponoviti

Prohujalo s vihorom. Olimpijske igre kao da su jučer počele, a pred nama je već njihov posljednji dan, a ja pišem svoj posljednji dnevnik iz Rija. Taj suludi tempo i neprestanu utrku s vremenom, s jako malo spavanja i jako puno skakanja s teme na temu, s previše provedenog vremena u autobusima (tri sada dnevno), izdržao sam bolje no što sam mislio između ostalog i zahvaljujući nutricionistici HOO-a Mimi Vurdelji. Uoči svakih Igara, navratim do Mimi da se posavjetujem što mi je činiti s obzirom na podneblje u kojem se Igre održavaju. I s obzirom na tempo koji me čeka. Ovaj put, osim sa sprejem za komarce, antiseptikom za kožu i sluznice i magnezijem, ona me opskrbila i s neurobionom, vitaminskim pripravkom koji se prepisuje onima koji su pod pojačanim stresom. Ovo sve skupa doista jest pojačani stres, a za novinare nema bolje dijete od olimpijske jer na Olimpijskim igrama vrijedi pravilo “jedi kvalitetno kada imaš priliku, a ne kada si gladan, jer tko zna kada ćeš sljedeći puta imati priliku”. No, apsolutni heroji u mojim očima među kolegama novinarima su fotoreporteri, njih više od 2000 akreditiranih. Gledam kolegu Igora Kralja iz Pixsella i Damira Senčara iz Hine i divim se tome kako svaki dan jure k’o sumanuti jer oni, radi što boljih pozicija, moraju doći puno prije nego mi reporteri. A meni se čak događalo, uslijed preklapanja nastupa hrvatskih sportaša, da neki nastup uopće i ne vidim već da stignem samo u miks zonu porazgovarati s dotičnim hrvatskim sportašem i odjurim dalje. No, sve to činio sam s punom lakšim ruksakom od onih 15 kilograma fotoreporterske opreme, s kojom su dečki svakodnevno pro- lazili više rentgenskih kontrola. Osim toga, oni su u prosjeku spavali ne više od pet sati, a pješačili dnevno između devet i 13 kilometara pa im skidam kapu do poda. Doduše, napješačio sam se i ja, ali moje izraubano desno koljeno to nije osjetilo jer mi je prijatelj prije Igara poklonio Saucony tenisice koje su za mene bile spasonosno udobne. Jedan drugi prijatelj mi je i dao nekoliko majica svojeg branda Titos namijenjenog radničkoj klasi da to podijelim stranim kolegama novinarima. A šteta je što toga nisam ponio više, jer kada sam to nudio iskusnijim izvjestiteljima, iz Kine, sa Kube ili zemalja nastalih raspadom bivšeg SSSR-a, došlo je do pomame. Očito im se jako svidio logotip, petokraka bez jednog kraka, koji ih podsjeća na neka drugačija vremena. Dojmila me se i glasnogovornica HOO-a Manuela Sentđerđi Čorković koja je trčala s borilišta na borilište kako bi u miks zonu dovela i zadržala hrvatske sportaše. Nažalost, ona je tu bila sama za svih 88 hrvatskih sportaša, dok su neke košarkaške reprezentacije (primjerice SAD, Australija), na 12 sportaša imale po dva glasnogovornika. No, to je već priča o malima i velikima, pri čemu nimalo ne patim što nisam rođen u nekoj od tih velikih zemalja, a jedino što me smeta jest to što nisam rođen u nešto uređenijoj zemlji od ove naše male Hrvatske. No, zato sam ponosan na veliko srce hrvatskih sportaša. Jedni su otišli i preko svojih mogućnosti (Sara Kolak, Damir Martin, Glasnović, košarkaši...), drugi su podbacili (sestre Zaninović, rukometaši...), jedni su uspjeli dati sve od sebe (Sandra Perković, Sinkovići, vaterpolisti, Fantela-Marenić, Stipanović), drugi su se zakočili (Hrgović), no svi su se zdušno borili iz čega je proizašao rekordan broj medalja. A nakon svega, sve me nekako strah da se ovo čudesno hrvatsko sportsko ljeto, ne zauzme li se država više za sport, više nikad neće ponoviti i da bismo se uz nepostojanje nacionalne strategije sporta mogli vratiti na ono što nam se dogodilo prije 20, odnosno 16 godina u Atlanti i Sydneju. A tada sam imao čast izvještavati o samo dvije hrvatske medalje. Ne ponovilo se.

Apsolutni heroji u mojim očima su kolege fotoreporteri koji s 15kg opreme pređu i po 13 km Prije svakih OI idem kod nutricionistice po savjet što jesti te kako ostati zdrav, ovo je pravi stres