Crvena priča o New Yorku i ljudima koji čine velegrad

Novinarka i fotografkinja Marijana Marinović na Braču

Izložba u Supetru prodajna je i humanitarna, a sav je prihod namijenjen udruzi koja se brine o bračkoj djeci s posebnim potrebama

– Najviše volim ljude i oni su moj najvažniji motiv. Držim se onog što je veliki Miljenko Smoje rekao – da ljudi čine grad. I zaista su ljudi najvažniji čak i u New Yorku, koji je zaista predivan, pravi grad kulisa, prepun znamenitosti.

Prihod za Bračke pupoljke

Tako govori Marijana Marinović, novinarka i fotografkinja, čija se izložba fotografija “NYC Četiri godišnja doba… i nešto crvene” večeras otvara u Galeriji Supetarskog lita u Supetru na otoku Braču. Na izložbi se Marijana predstavlja s 28 fotografija koje su nastale 2015. godine, a izložba je prodajna i humanitarna. Početna cije- na svake fotografije je sto kuna, a sav je prihod namijenjen udruzi Brački pupoljci koja se brine o djeci s posebnim potrebama. Fotografije “grada koji nikad ne spava” ovog su puta specifične po tome što svaka od njih ima neki crveni detalj, a kako autorica kaže, nastale su u njezinim lutanjima i istraživanjima New Yorka. Osim ljudi, ono što privlači na prvi pogled su i grafiti. Pa iako autorica kroz smijeh priznaje da “nema oko za arhi- tekturu”, jasno je da ima i te kakvo oko za detalje. Zato je ova izložba i poetsko putovanje New Yorkom, i to stopama žene kojoj je fotoaparat postao produžena ruka jer bez njega više ne izlazi iz stana. Neke od ovih fotografija bile su i domaća zadaća i seminarski rad jer većina ih je snimljena za autoričina školovanja na New York Film Academy, koje još traje.

Osmijesi i gradovi

Ova se izložba održava u sklopu manifestacije Supetarsko lito te ostaje otvorena do 10. rujna. Marijani je to treća samostalna izložba, nakon dvije izložbe polaroida, za koje kaže da su njezina prva fotografska ljubav i sjećanje na dane djetinjstva. Prva od njih bila je “Osmijesi… bez riječi”, a te je polaroidne portrete poznatih osoba izložila u sklopu Cro a Portera 2007. godine, dok je drugu “Gradovi – bjegovi” 2011. godine u zagrebačkoj Galeriji Velvet osmislio i postavio slikar i cvjećar Saša Šekoranja.

Većina fotografija nastala je za školovanja na newyorškoj filmskoj akademiji

Iako kaže da nije fotografkinja arhitekture, Marijana Marinović kroz svoje radove promatraču otkriva New York kao pulsirajuću jezgru neobuzdane energije, a i kroz motive grafita otkriva da je fotografkinja koji iznad svega voli ljude

Marijana Marinović kaže da joj je fotoaparat postao produžena ruka jer bez njega ne izlazi iz stana