Na feštu došao i Hrgović koji se na kraju ipak opustio i nasmijao
Finska i Austrija, bogate zemlje, vraćaju se s po jednom broncom
Igre su bile sjajne, ali vrlo brzo sve će opet biti po starom. Medalje će se kovati u vlastitim sportskim radionicama Dražen Brajdić Uz sambu i karnevalsko ozračje u noći s nedjelje na ponedjeljak u Riju su zatvorene Olimpijske igre koje će hrvatski sport dugo pamtiti i za koje se bojimo da ih hrvatski sportaši više nikad neće premašiti. Ne zato što ne vjerujemo u njih, nego zato što ne vjerujemo u naše političare koji im kroje proračune i sudbinu.
Sretna braća Sinković
Na svečanosti zatvaranja hrvatsku zastavu nosila su veslačka braća Sinković, Valent i Martin, personifikacija pojma bratske sloge koja zlato kuje. Najprije je bilo rečeno da barjak može nositi samo jedan pa su dečki bacali kocku i dobio je Valent, no onda su se ipak pojavila dvojica i to je bio jedini tandem barjaktara među svih 205 zemalja. Kako je do toga došlo, objasnio je šef misije Damir Šegota: – Mi smo nominirali Valenta, ali rekli smo Martinu da mu se samo pridruži kada ovaj stane ispred nas i da ga nitko neće udaljiti. Jer to je jedino bilo korektno prema obojici s obzirom na to da obojica imaju zlato. Martin je, dakako, zbog te male “diverzije” bio sretan: – Bili smo jedini koji su u paru nosili zastavu i osjećaj je bio poseban. Nije toliko poseban kao na otvaranju, no mi ionako to ne možemo jer naša su natjecanja obično već sljedeće jutro po otvaranju. Posebno je bilo i to što se sve odvijalo na legendarnoj Maracani. Osim što je za potrebe gašenja plamena pripremljena umjetna kiša, padala je i ova prirodna koja je, uz vjetar, prorijedila broj gledatelja na tribinama, no ni to nije pokvarilo gušt Valentu Sinkoviću: – Zbog kiše i hladnoće nije bilo posve ugodno, no zatvaranje je bilo lijepo osmišljeno, a i meni je jako drago što smo brat i ja mogli nositi zastavu zajedno. Nažalost, Damir Martin dobio je temperaturu pa nije mogao, a od ostalih hrvatskih sportaša bili su tu još samo tekvondaši i djelatnici HOO-a jer su svi ostali već otputovali kući. Sinkovići se, za razliku od ostalih hrvatskih sportaša, kući nisu nimalo žurili. Štoviše, njima se jako svidio olimpijski godišnji odmor, o čemu Valent kaže: – Naša je sreća da mi svoja natjecanja završavamo već prvi tjedan pa možemo nesmetano bodriti naše sportaše. A meni je, posebno nakon što smo ostvarili svoj životni san i osvojili zlato, poseban gušt bio obilaziti borilišta i navijati za hrvatske sportaše. U selu se među nama doista osjećala povezanost pa je možda i to razlog što smo na ovim Igrama bili uspješniji nego ikad. Guštao je Valent i u nekim partijima po gradu, ali u kontroliranim uvjetima. – Išao sam samo tamo kamo su pozivali sportaše jer sam se osjećao sigurno. Kad smo osvojili zlato, Red Bull nam je priredio zabavu u svom “loungeu”, a bio sam i u Omega Houseu i Dutch Houseu. Bio je to odmor iz snova. Družiti se s drugim sportašima i gledati njihova natjecanja, ja to obožavam. Posljednja hrvatska medaljaška fešta u selu bila je ona sa subote na nedjelju kada se slavilo srebro vaterpolista te bronce Blanke Vlašić i Filipa Hrgovića.
Čak 118 zemalja bez medalje
– Krenuli smo ispred zgrade, a onda su nas Grci zamolili da budemo tiši jer su imali natjecatelja zadnji dan Igara pa smo se preselili u jedan prazan apartman na vrhu zgrade. Pjevali smo i družili se do četiri ujutro, a meni je posebno drago da se i Hrgović na koncu opustio i nasmijao – ispričao je Šegota. Inače, čak 118 zemalja iz Rija vraća se bez medalje, a daleko razvijenije zemlje od Hrvatske, poput Austrije i Finske, morale su se zadovoljiti sa samo jednom broncom. Čudesno je to da nam sportski uspjesi rastu dok država istodobno sve manje ulaže u sport, a čini to na razini statističke pogreške. No neće taj trend trajati dugo, bit će vrlo brzo po onoj “koliko para, toliko muzike”, odnosno medalja. Kao i svaki put, i ovo je olimpijsko zatvaranje proteklo u revijalnom tonu. Nakon kraćeg umjetničkog programa i defilea sportaša sve se pretvorilo u veliki samba-party, a dogodila se i tradicionalna primopredaja olimpijske zastave između domaćina koji je upravo odradio svoj posao i sljedećeg domaćina, Tokija, koji tek čeka pravi posao. U to ime pojavio se i japanski premijer Shinzo Abe, maskiran u “Super Marija”, popularnog lika iz videoigre što je možda i najava tehnološkog buma koji Japanci spremaju za Tokio 2020.
U olimpijskom selu atmosfera među našim sportašima bila je sjajna. I imalo se što slaviti Među 205 zemalja samo su jedna braća nosila zastavu na zatvaranju OI – naši Sinkovići