ANDREJ HAJNŠEK
Netko tko ima sve u životu nema prave motive da bude šampion, oni iz skromnih radničkih obitelji jače grizu
Zlato Sare Kolak u koplju bilo je najveće hrvatsko čudo u Riju, a iza tog uspjeha itekako stoji i slovenski trener Andrej Hajnšek (40), koji također ima jako zanimljivu sportsku i životnu priču. Priču koja je najbolji ulog u budućnost, jer sasvim sigurno pred njim i Sarom su još mnogi veliki uspjesi. Uostalom, Sari je tek 21, a njemu 40 godina. Hajnšek nas je ugostio u Sukošanu, gdje s obitelji i prijateljima uživa u zasluženom odmoru. Kratkom, ali slatkom, gdje mu vrijeme prolazi u kupanju, ribolovu, ronjenju, druženju s obitelji i prijateljima. I već na samom početku razgovora iznenađenje: Andrej Hajnšek radi i na odmoru?! – Ulovio sam samo šest dana mora, iako i ovdje moram raditi – govori nam.
Ali, što morate raditi? Pa ovdje nema ni bacališta ni Sare Kolak?
Ja sam u atletici volonter, tako da imam drugi, redovni posao kojim se bavim. Posrednik sam za struju. Radim u ECE-u, tvrtki koja prodaje struju i plin. “Trader” sam za dnevni promet, što znači da radim prognoze koliko ćemo struje potrošiti svaki sljedeći dan. Svaki dan šaljem takozvani vozni red potrošnje, i to za područje cijele Slovenije. Što bolje predvidim, to je bolje za mene. Zbog toga dobro prognoziram i sportske rezultate. Ispada da sam kao baba Vanga, ha-ha. Radim i na odmoru, za svaki praznik... Ali imam dogovor s poslodavcem da ne moram uvijek biti na radnom mjestu, već radim odande gdje sam trenutačno na pripremama sa svojim sportašicama. Naravno, zbog toga sam radio svoj posao svakodnevno i na Olimpijskim igrama u Riju, u stankama dok sam pripremao Saru za zlatnu medalju. U Brazilu sam imao i dosta problema, jer je internetska veza bila loša, a uz to sam se i bojao da mi ne ukradu laptop pa sam ga stalno nosio sa sobom.
Stvorili ste olimpijsku pobjednicu, hoćete li se sada možda posvetiti samo atletici?
Strah me napustiti taj posao, jer što ako se moje bacačice, Sara Kolak i Slovenka Martina Ratej, ozlijede pa ja ostanem bez posla u atletici? Tko će se onda skrbiti o
“Na zadnjem treningu Sara je bacila koplje daleko izvan svake pameti. Prognozirao sam da će u Riju dobiti medalju i rekao joj da će zlatna biti Ratej. To ju je razbjesnilo, ona želi samo prva mjesta”
mojoj obitelji? Zato guram na dvije fronte, sportskoj i energetskoj.
Ovdje u Sukošanu oko vas je potpuno mirno? Nema znatiželjnika na vašim vratima?
U Hrvatskoj me zasad nitko ne prepoznaje, ali sretan sam što sam uz Pušnika i Keka postao najomiljeniji slovenski trener u Hrvatskoj. A to što me ne prepoznaju ima i svojih prednosti, drago mi je zbog toga, jer imam svoj mir, pogotovo sada kada sam s obitelji.
No, vratimo se Sari i Rio de Janeiru. Jeste li svjesni da ste sa Sarom osvojili zlatnu medalju? Je li taj nevjerojatan uspjeh konačno sjeo u vašu glavu?
Prespavao sam puno noći, ali još nisam svjestan svega. No, siguran sam da mi se neće preokrenuti život, zajedno sa Sarom ostat ću na tlu. Možda javnost nije očekivala medalju, ali ja jesam, itekako. Čak sam se nadao da možda mogu imati i dvije medaljašice, Martinu Ratej i Saru Kolak. Bio sam siguran da Sara može baciti 66 metara, te da će to biti dovoljno za medalju. E sad baš zlatnu, tome se ipak nisam nadao, jer ja najbolje znam kroz kakve je sve muke Sara prolazila proteklih godinu dana i bio sam uz nju i kada je imala tešku operaciju ramena, zbog čega je čudo bio već i sam odlazak u Rio.
Koliko veliko čudo?
Sara je prije nepunih godinu dana, u listopadu, bacala samo 48 metara. Početkom godine bacila je 52 metra, a nakon toga napredovala je iz natjecanja u natjecanje. Prvo je izborila normu od 57 metara za EP u Amsterdamu. Tada sam joj rekao da nećemo na tome stati, da imamo šanse na EP-u osvojiti i medalju, što smo i učinili osvojivši broncu. Nakon norme za Rio, također sam joj rekao da je ne smije zadovoljiti sam plasman na Olimpijske igre, već da mora težiti medalji. Uoči kvalifikacija u Riju bacala je dvatri metra lošije od Martine Ratej, ali na zadnjem treningu bacila je koplje daleko izvan svake pameti. Tada sam joj prognozirao da će uspjeti baciti 66,13 metara u Riju, što će joj biti dovoljno za srebro ili broncu. Mislio sam da će zlatna biti Ratej i rekao joj to. To ju je razbjesnilo, jer ona nikome ne priznaje da je bolji od nje, ha-ha. Želi samo prva mjesta.
Koliko ste vjerovali u medalju pokazuje i ona priča o vježbanju kako stupiti na postolje za dodjelu medalja. Je li ta priča istinita?
Na kraju zadnjeg treninga uzeo sam neku tvrdu pjenu koja je sličila na postolje, i rekao Sari da pet puta stupa lijevom nogom, pet puta desnom, te da na kraju napravi naklon. Gleda me Sara, i pita: “Treneru, a zbog čega radimo takvu vježbu? Kakve ovo veze ima s kopljem?”. Tada sam joj odgovorio: “To ti je da naučiš kako doći na postolje, da ne izletiš s njega kad primaš medalju”. A ona mi je rekla: “Joj, kakvu budalu pravite od mene, ja sam mislila da je to neka nova vježba za koplje”. Sat vremena smo se smijali tome, ali vidite da sam bio u pravu.
Emotivni zagrljaj nakon kvalifikacija i finala pokazao je da ste Sari i puno više od trenera.
Sara je mlada, i naravno da ne smijem biti samo strogi trener, već joj trebam pomagati i u privatnom životu, rješavati nekad i privatne probleme.
Sara je već nekoliko puta naglasila da je posebna, ponekad i svojeglava, tvrdoglava?
Takva su i moja prva iskustva s njom. Vidio sam je prvi put prije sedam godina na pripremama u Medulinu, dok se svađala sa svojim bivšim trenerom. Pomislio sam: “Kako bih ja ovu malu nalupao da mi ovako odgovara za vrijeme treninga.” Prije četiri-pet godina, Siniša Ergotić pitao me bih li želio preuzeti Saru, no rekao sam mu da nema šanse, nakon što sam vidio kako se ponaša prema treneru. Priznajem, prvi put odbio sam suradnju s njom. Tada ju je umjesto mene preuzeo trener Kurtović, koji ima sistem: rad, rad, i samo težak rad, no tako gaziti sportaše možete u Rusiji kad imate tisuću bacača, ali ne i u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje ih imate pet- šest. No, sudbina je Saru i mene ipak spojila. Prije dvije godine, došla mi je Vera Begić i opet izrazila želju da preuzmem Saru. Prije toga odbijao sam neke dobre ponude, ali ponuda da treniram Saru stigla je taman u idealno vrijeme. I eto, u ove dvije godine nikada se nismo posvadili.
Unatoč svoj njezinoj svojeglavosti?
Sara je posebna, a s takvima tre- ba znati raditi. No, ja i tražim posebne, jer samo takvi mogu biti šampioni. Oni drukčije rade, drukčije razmišljaju. S njima treba znati, pustiti ih da i žive, da budu sretni u životu, jer onda će biti i uspješni na sportskom polju. Ja joj dopuštam jedan ritual zbog kojeg se treneri hvataju za glavu, ali ona to meni sto puta vrati svojom željom i zalaganjem.
Kako je došlo do toga da ste postali i dio Sarina privatnog života? Zbog čega ste je primili u svoju roditeljsku kuću u Celju?
Dok je bila u Celju, plaćala je 300 eura stanarinu, a uz režije to je dosezalo i 500 eura. I to za jednu malu sobu sa zajedničkim WCom i kupaonicom. To je zaista puno novca, pa sam joj predložio da stanuje u mojoj rodnoj kući, kod moje majke. Pristala je i bila je jako zadovoljna. No sada, nakon zlata na OI, preselit će se u vlastiti stan. Zaslužila je. Ona je zapravo vrlo skromna, dajte joj samo vrhunsko koplje i njoj je to dovoljno. Dolazi iz normalne, vrlo skromne obitelji, i to mi puno pomaže u radu s njom. Gledam često atletičare po svijetu i zaključio sam da netko tko je imao sve u životu nema toliko motiva kao skroman sportaš iz radničke obitelji. Oni koji imaju idealne uvjete, nikada ne postanu šampioni. Da imamo više novca, otišli bismo na pripreme u Južnoafričku Republiku, no i ovako imamo uvjete kojima smo zadovoljni.
Nakon što je Sara bacila 66,18 metara za zlato u Riju, gdje su joj granice, počevši od toga da je vrlo mlada, a da bacačice najbolje rezultate postižu u kasnijim godinama?
Mora još puno žganaca pojesti, ali Sara može postati i svjetska rekorderka, prebaciti 72,28 metara od Čehinje Špotakove. Znate, jako me naljutila Špotakova što je nakon finala izjavila da je Sara mala i da joj je limit 68 metara. Možda Sara nije toliko visoka, ali je hrabra kao nitko na svijetu. I zato će biti rekorderka! A i najsavršenije koristi gornji dio tijela pri izbačaju koplja. Još kada rad nogu dovedemo do savršenstva – svjetski rekord bit će ugrožen. Sto posto!
Rekao bih da vaša karijera pokazuje kako je puno toga u životu i sportu stvar sudbine. Prije 27 godina, u osmom razredu osnovne škole, i vi ste sasvim slučajno krenuli u bacačke vode.
Kao klincu, koplje mi nije bilo ni u primislima. Počeo sam sa skijaškim skokovima, skakao sam i na Planici na skakaonici od 60 metara. U Velenju sam preskočio K-točku na 50-metarskoj skakaonici, a skakao sam i na 90-metarskim skakaonicama. Do šestog razreda trenirao sam skijaške skokove, a nakon toga akrobatsko skijanje, pa sam bio vratar u hokejskom klubu iz Celja, a jako dobro išao mi je i ribolov. Čak sam bio i jugoslavenski reprezentativac u ribolovu! No, u osmom razredu osnovne škole prvi put bacao sam koplje za školu, i tako se zaljubio u taj sport. Za sve je kriv kolega iz razreda, koji je u šali digao moju ruku kada je profesor pitao tko će bacati za školu. Eh, da mi on tada nije digao ruku, sigurno danas ne bih bio trener Sari Kolak. Sa 17 godina sam već potrgao sve kosti u ramenu, pa sam morao prestati bacati. Moj je rekord bio 61 metar. Evo, Sara me već nadmašila. U trenerske vode krenuo sam kada je mog trenera pogodila kap, pa sam ga mijenjao godinu dana i vodio jednu bacačku grupu. I odmah sam imao puno uspjeha, neki iz moje grupe postigli su slovenske rekorde. No, kada se trener oporavio od bolesti i vratio natrag, rekli su mi da sam višak u klubu u Celju. Srećom, otvorio se klub u Šentjuru, i u njemu sam dobio posao. Ondje sam stvorio i Martinu Ratej, što mi je otvorilo brojna vrata, a tako sam na kraju postao i trener Sari Kolak. Puno je bilo situacija koje su se mogle drukčije rasplesti, ali ja kažem da sudbina uvijek spoji one koje treba.
Kako ste izdržali pritiske i podcjenjivanje u Sloveniji kada bi slovenska rekorderka u koplju Martina Ratej zakazala na najvećim natjecanjima, iako je često bila favoritkinja za medalje?
Ah, naučio sam se na to podcjenjivanje. Stručnjaci s Fakulteta za šport govorili su da sve radim naopako kada su dolazili proučavati moje treninge. No sada imam olimpijsku pobjednicu, što je vrlo dobro za čovjeka koji sve radi naopako, ha-ha. A imam i tri nacionalne rekorderke, Dominguez iz Brazila, Ratej u Sloveniji i Kolak u Hrvatskoj. I to sve kao atletski volonter.
Kada sam je prvi put vidio, svađala se s trenerom. Pomislio sam kako bih je nalupao... Sada, nakon zlata, Sara će se preseliti u svoj stan, ali sve što želi je vrhunsko koplje