Da sam živio u Rijeci ili Istri kad i Ljubomir Drndić, i ja bih završio u partizanima
Da sam živio u Rijeci ili Istri kad i Ljubo Drndić, i ja bih bio u partizanima!
U političkoj emigraciji živio je 35 godina, preživjevši atentat Vinka Sindičića u Škotskoj. Odlikovala ga je predsjednica Hrvatske na Dan sjećanja na žrtve totalitarnog režima
Na Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je Redom Stjepana Radića posmrtno Ljubomora Drndića, istarskog partizana i antifašista, te Nikolu Štedula, dugogodišnjeg političkog hrvatskog emigranta. Štedul je preživio Udbin pokušaj atentata, a Vinko Sindičić zbog tog pokušaja odležao 15 godina zatvora u Škotskoj. Sa Štedulom smo razgovarali u srijedu poslijepodne u kvartu u zapadnom dijelu Zagreba, gdje živi od povratka u Hrvatsku.
Kako se osjećate zbog odlikovanja koje vam je predsjednica dodijelila? Je li to na tragu pomirbe koju je Tuđman zagovarao?
Naravno, ne samo zbog mene osobno i moje obitelji nego i zato što se razbija mit o emigraciji kao podzemlju. U skladu je s onim za što sam se politički zalagao dok sam bio u emigraciji. Politiku pomirbe pokretali smo davno prije.
A kako doživljavate to što ste odlikovani zajedno s istaknutim komunistom Ljubom Drndićem?
Neki su mislili da će mi to smetati, ali ne smeta mi. Jer da sam ja u to vrijeme bio dovoljno star i živio u Rijeci ili Istri, ne znam gdje bih drugdje bio nego u partizanima! Nitko pametan ne može se suprotstavljati borbi protiv talijanskog fašizma. Možda ispada malo problematično što je on ostao u službi totalitarnog jugoslavenskog sustava, pa je to u nesuglasju s priznanjem za borbu protiv totalitarizama. Međutim, ljudi se zateknu u poziciji koju ne mogu mijenjati. Možda je vjerovao da svome narodu može više pomoći ako ostane u tom sustavu.
Smatrate li da ste sada nekako zaokružili svoj politički život, ostvarili cilj?
Ne, ovo smatram samo jednim dobrim korakom u tom pravcu. Kad sam se vratio 1990., moja je ideja bila raditi na uspostavi pravne države. Do toga mi je bilo jako stalo i znao sam da će to biti
jako teško. A teže je nego što sam mislio. Još nam predstoji itekako velika borba.
Povukli ste se zadnjih godina.
Da, 2002. morao sam na liječenje zbog problema s aortom. Prema savjetu liječnika u Zagrebu, na operaciju sam išao u Melbourne i tamo ostao četiri godine jer su mi kćeri tada bile tamo.
Kao politički emigrant živjeli ste 35 godina, otišli ste s 18. Što vas je nagnalo da emigrirate? Kako je živjela vaša obitelj?
Bili smo seljačka obitelj u Rešetarevu kod Novigrada na Dobri. Nismo bajno živjeli, ali nismo bili ni tako loše jer smo osim prihoda na seljačkom posjedu uzdržavani od primanja moga brata koji je radio u tvornici u Dugoj Resi, kao i od onoga što je radio otac kao trgo- vac stokom. To nam je omogućilo da ja započnem učiti zanat.
Je li vam obitelj bila politički aktivna?
Otac mi je s ponosom pričao da je na izborima 1921., kao 18-godišnjak s još nekoliko mladića bio zadužen preko noći čuvati glasačke listiće. Moja mati, kada je došlo do preokreta, kako mi zovemo stvaranje Jugoslavije, imala je zastavu HSS-a na kojoj je pisalo “Vjera u Boga i seljačka sloga” i posuđivala je ljudima za svadbe. Načula je da će skojevci, mlađa generacija komunističke partije, natpis skinuti i staviti petokraku na barjak pa ju više nije dala iz kuće. No jedan ju je prevario, kazao joj je da se ženi i da je njemu draga ta zastava, a vratio ju s petokrakom i bez zlatnih slova.
Znači, 1946. su zastavu s tim obi- lježjima još nosili na svadbama?
Da, da, to i jest zanimljivo! Kod nas u selu je to još bilo moguće. Kad su je vratili, mati je rekla: “Sad ju više ne trebam, to je sada krpa!” Ha ha ha, ne znam zašto ju nisu zatvorili tada. Ali, nisu oni bili sigurni baš u to vrijeme, nisu znali u kojem će smjeru ići. Moju su obitelj smatrali ustaškom jer je moj brat bio u ustašama, ali ipak su oca pustili da se kandidira za, mislim, okružni odbor ispred desetak sela. Išao je po sajmovi- ma i poznavalo ga je puno ljudi, pa je premoćno pobijedio. Pustili su ga na izbore jer nove vlasti su morale pokazati neki početak demokracije kako su obećale. Nakon toga vrbovali su ga da se učlani u Komunističku partiju. Jedan visok, mlad čovjek koji je došao nagovarao ga, Protulipac se zvao, bio je ljut kad im je otac odbio jer obećao mu je i Partizansku spomenicu 1941. Bio sam mali, a kad su otišli, pitao sam oca: “Pa zašto to ne uzmeš?”, a otac uzvratio: “Što ti znaš!” Ta je spomenica otvarala sva vrata i ne bi mi bilo tada mrsko da ju je uzeo. Njega su kasnije pretukli u šumi i ostavili da umre, no našli su ga ljudi i odnijeli u bolnicu. Kad je počela agrarna reforma i jednom su bogatom seljaku uzeli zemlju i dodjeljivali je onima koji nisu imali, i moj je otac dobio jutro. Nije htio, a taj mu je veleposjednik rekao: “Jesi bedast!? Ako ti nećeš, dat će nekome drugome!” Obrađivali smo je, ali ocu to nikad nije bilo po volji. Kad su ga zadužili da po selima popiše viškove hrane, to mu je bilo grozno jer znao je da nitko nema viška kokoši, krava, konja, žita... Izjavio je da je sve obišao i nije našao viška ni kod koga, čime je naljutio vlast koja je raspisala nove izbore za taj okrug i pobijedio je njihov čovjek.
Zanat ste učili u Dugoj Resi i Varaždinu?
Da, u Školi učenika u privredi. Ondje su nam skojevci pričali o poretku koji će biti pravedan, jednak za sve, ali se oni nisu ponašali s tim u skladu već, kad bi predavanja završila, izdizali su se kao neka, kako je Đilas rekao, nova klasa. Tu sam najzornije shvatio
Ne kritizirajte SFRJ, recite da ste prebjegli iz ekonomskih razloga pa ćete dobiti manju kaznu ako vas vrate
“Nažalost, jesam za vrijeme rata radio stvari koje nisu bile dobre...”, pisao mi je M. Luburić kad sam ga pitao za Jasenovac
da od te ideologije neće biti sreće. Osobito kad je sudac koji je živio blizu naše škole završio u zatvoru jer je ispričao vic o Titu. Završio sam zanat za limara i vodoinstalatera i godinu dana sam radio. Imao sam dobru plaću, 8000 dinara, a gazda mi je dopuštao da nedjeljom radim za sebe pa sam tu mogao zaraditi tjednu plaću. Ipak, nije mi se sviđalo kako je sve funkcioniralo. Jednom sam mesaru, od kojeg sam kupovao gablec, napravio mali upaljač. Bio je oduševljen i otada mi besplatno davao fini gablec svaki dan. Bilo mi je nezgodno to uzimati dok ljudi čekaju u redu i plaćaju, ali uzdržavao sam obitelj pa sam to radio. Naravno, sve je išlo na trošak onih koji su morali plaćati. Zaposlenici u tim državnim poduzećima su se međusobno pokrivali. Onaj koji je pak bio u Partiji mogao je sve. Onaj koji nije – ucjenjivali bi ga. Takav sustav izdržao je puno više nego što sam mislio da hoće, ali samo zbog izdašne američke pomoći.
Jeste li odlazak sami planirali?
Dogovarao sam se s jednim prijateljem, ali on je odustao u zadnji tren. Dok smo planirali, povjerio se svom bratu koji je bio istaknuti član Partije, a ovaj mu je savjetovao da preko granice ne kritiziramo puno Jugoslaviju, već da kažemo da smo prebjegli zbog ekonomskih razloga jer tako ćemo dobiti manju kaznu ako nas vrate. Sam sam si napravio zemljopisnu kartu i krenuo prema Bleiburgu. Onuda je išla željeznička pruga iz Slovenije pa je to bio najbolji orijentir. Prespavao sam u šumi, bilo je hladno iako je bio kolovoz, 1956. Došao sam na postaju i zbunilo me jer je bilo puno vagona s oznakama “JDŽ”, Jugoslavenska državna željeznica, pa nisam bio siguran jesam li u Austriji. Prišao mi je policajac i na slovenskom me pitao jesam li prešao meju. To me još više zbunilo pa sam ga upitao jesam li u Austriji. Kupio mi je bocu piva i sendvič. Već je imao iskustva jer su ljudi prelazili i tražili politički azil.
I dobili ste ga, ali niste u Austriji dugo ostali?
Tražili su od oca da potpiše zahtjev za mojim izručenjem, ali nije htio i dobio sam azil. No, nisam ostao u tom sabirnom kampu, otišao sam u Njemačku pred Božić. U Essenu sam trebao raditi u rudniku ugljena 18 mjeseci, ali se pokazalo da sam klaustrofobičan pa sam se nakon mjesec-dva vratio u Austriju. Nisam više imao pravo na logor, ali sam radio na jednoj farmi, oko godinu i pol. Čak mi je gazda htio kupiti državljanstvo.
Jeste li tada već počeli politički djelovati?
Ne, iako sam se u Njemačkoj već učlanio u Hrvatski oslobodilački pokret, koji je Pavelić osnovao u Argentini. Jer, ja sam mislio da ću se u Hrvatsku vratiti kao vojnik, tada se još govorilo da će doći do rata između Amerike i Rusije, i gajio sam tu nadu dugo.
Kako ste dospjeli u Australiju?
Bilo je to 1958., lakše se moglo iseljavati tamo nego u Kanadu. Bila mi je to privlačna avantura. Odmah sam se tamo povezao s emigracijom.
Imali ste kontakata i sa zloglasnim Maksom Luburićem, kakvi su vaši dojmovi o njemu?
Ustaše sam oduvijek doživljavao kao hrabre vojnike, a partizani su nas maltretirali. Zbog takvih iskustava naravno da nisam ništa vjerovao što su govorili o Luburiću i Paveliću. Znao sam već tada i o Križnom putu i o Bleiburgu i što su napravili poslije rata.
A o Jasenovcu?
Kad sam čuo za Jasenovac i zločine za koje su optuživali Maksa Luburića i Pavelića, pisao sam Maksu Luburiću zajedno s 10ak drugih. To je bilo 1964., htjeli smo se učlaniti u njegov Hrvatski narodni otpor i pitali smo ga zašto se baš on, general kojeg se optužuje za zločine, stavio na čelo organizacije koja vodi pomirbenu politiku. On je, naime, zagovarao pomirenje djece ustaša i partizana.
I tu ste ga pitali o Jasenovcu?
Jesam. On je rekao: “Ja, nažalost, jesam za vrijeme rata radio stvari za koje se ne mogu pohvaliti da su bile dobre, ali bio sam mlad i to su bila ratna vremena. Nakon uspostave samostalne hrvatske države, spreman sam odgovarati pred hrvatskim narodom i sudom, ali ne i pred jugoslavenskim niti bilo kakvim međunarodnim.” To stoji i na jednoj ploči zapisano.
Što ste ga još pitali?
Zašto se posvadio s Pavelićem. Rekao je da je Pavelićev HOP zastarjela organizacija i da Pavelić više nema namjere politički djelovati te da je navodno obećao Amerikancima da neće stvarati nikakve militantne grupe, a Luburiću to nije bilo prihvatljivo. On je htio stvoriti poluvojnu organizaciju spremnu za ratovanje u Hrvatskoj. I nama se ta ideja sviđala. Kad je njega Udba ubila 1969., nastao je problem u toj organizaciji, neki su se nametali poput onog Dinka Šakića, pa neki iz Amerike, te sam ja digao ruke od toga i otišao u Europu, u Škotsku.
Jeste li tamo upoznali suprugu?
Upoznali smo se još u Australiji 1965., na plesu. Tada sam već imao farmu duhana tamo. Radio sam prije toga teške poslove, u šumi, na sječi trstike.
Je li supruga bila politički aktivna?
Ma kakvi. Na plesu smo se upoznali, nije ni 18 navršila. Pitala me gdje je Hrvatska, rekao sam joj, južno od Austrije. Odgovarao sam je od toga da se vjenčamo, rekao sam joj da se mislim vraćati kao vojnik u Hrvatsku, a ona je govorila da će sa mnom svugdje. Kad smo se vjenčali, upisao sam se i u rezervnu australsku vojsku. Iritiralo me što u Australiji nisu imali dovoljno regruta za odlazak u rat protiv komunista u Vijetnamu! Prošao sam devet mjeseci intenzivnog treniranja tamo. Tužio me jedan naš jugoslavenski orijentirani iseljenik, da sam ja ustaša koji se vojno obučava.
A niste se takvim smatrali?
Ja sam se samo smatrao hrvatskim vojnikom. Ne i ustašom, jer je to već tada bio anakronizam,
politički problematično zbog nametnute hipoteke.
Osuđujući Jugoslaviju, danas ima nastojanja da se rehabilitira ustaštvo, dio mladih ga veliča. Kako na to gledate?
Jednim dijelom se radi o političkoj nepismenosti. Međutim, za mlade ljude je to razumljivo. Zaboravimo ustaški režim koji je činio kojekakve loše poteze, ali ustaše su bili dragovoljci. Bilo je jedinica kojima se režim služio da odrađuje neke stvari, recimo odvođenje ljudi u Jasenovac, ali sami ustaše su većinom bili dragovoljci koji su se borili protiv onih koji su napadali tek uspostavljenu državu.
U emigraciji ste bili pod paskom i jugoslavenske i inozemnih tajnih službi.
Svih, zato što su iz Beograda svim državama prenosili informacije kako sam jedan od vođa terorista. Vlade su to prenosile svojim tajnim službama i za mene je to bilo na kraju dobro. Gdje god su me nadzirali, s vremenom bi se uvjerili da nema smisla smatrati me organizatorom terorizma. Ali, zapadne su zemlje, u skladu sa službenom politikom SAD-a, morale suzbijati sve političke aktivnosti koje bi ozbiljnije smetale Jugoslaviji.
Na vas je 1988. pokušan atentat. Što je zapravo bio povod?
Da sam se tada predstavljao teroristom, ustašom ili fašistom, ne bi me nikad ubili jer je njima to trebalo kao alibi da od zapadnih zemalja lakše dobiju pristanak za ograničavanje i zabranu naše iseljeničke političke djelatnosti. Ali, budući da nisam, išli su na mene jer sam organizaciju činio Zapadu prihvatljivom. Odvraćao sam mlade ljude od nasilnog djelovanja, recimo Barešiću sam uvjetovao ulazak u HDP potpisom da se neće baviti nasilnim metodama, na što je pristao i nije se kasnije time bavio niti druge poticao. Sve je to bilo znano i državama u kojima smo djelovali, ali i jugoslavenskim službama, koje su zato uime naše organizacije poduzimale nasilne pothvate jer su tako mogle izboriti zabranu našeg postojanja.
Očekivali ste takav napad?
Bio sam na njihovim listama za odstrel, koje su katkad znali proširiti među nama, prije svega da bi zastrašili, a znali su na listu staviti i svoje agente da bi imali pokriće za njihovo infiltriranje među nas. Znao sam, naravno, ali kad se bavite nekim poslom za koji smatrate da je puno važniji od vas, onda strah tu ne može biti ukalkuliran.
Vinko Sindičić po nalogu hrvatske Udbe ispalio je u vas šest metaka. Uhvaćen je na londonskom aerodromu i osuđen, odležao je u Škotskoj 15 godina zatvora. Sve to zvuči poput filmskog scenarija.
Škoti su i snimili film. Bio sam u jutarnjoj šetnji sa psom, njemačkim ovčarom Pašom, kad se Sindičić u automobilu zaustavio kraj mene. Sagnuo sam se, i vidio dva bljeska, nakon kojih sam pao na pod. Kasnije je englesko društvo za zaštitu životinja Pašu odlikovalo kao psa koji je spasio ljudski život, jer on je počeo lajati i nasrtati pa Sindičić nije uspio izaći iz auta i dovršiti posao.
Tužili ste Sindičića za odštetu, što je s tom presudom?
Da, prije 23 godine, dosuđeno je da mora platiti 300 tisuća kuna. 1999. je išla ovrha na njegovo imanje u Istri, on se izmotavao da to više nije njegovo. Vrhovni je sud 2002. dao nalog Županijskom sudu u Rijeci da mora provesti ovrhu, ali ona nije provedena ni danas. Tražio sam izuzeće sutkinje nedavno.
Svojedobno ste tužili i Perkovića?
Da, 1999. da je on bio taj koji je poslao Sindičića da me ubije. Tužba je odbačena.
Kako ste došli u Hrvatsku 1990.?
Nisam imao putovnicu, do nje sam došao tako što sam je zatražio od Sekretarijata unutrašnjih poslova Hrvatske, preko jednog čovjeka. Taj čovjek bio je dugogodišnji službenik na tim poslovima, ali nije bio Perković. A putovnica je bila jugoslavenska, imam je još.
Pratili ste suđenje Perkoviću i Mustaču, je li vam presuda donijela satisfakciju?
Dakako, ali ne za mene osobno jer ne uživam u tuđoj patnji, čak ni u Perkovićevoj.
Kad ste došli, trebali ste surađivati s ljudima iz Udbe. Kako ste to primili?
Naravno da mu nikad nisam vjerovao. Međutim, meni je Tuđman rekao da idem k njemu i surađujem pri nabavi oružja.
Što ste Tuđmanu odgovorili?
A rekao sam: “Pa vi znate da je on bio baš taj glavni zadužen da proganja nas u emigraciji?!” Tuđman je uzvratio: “Nemojte to sada, to ćemo poslije rata! Sada moramo ovo odraditi najprije!”
I prihvatili ste.
A morao sam jer sam znao u kakvoj je Tuđman užasnoj poziciji. Manolić šef Vlade, Boljkovac ministar unutarnjih poslova, Perković šef sigurnosne službe... Bio je okružen nekadašnjim udbašima. Ako sam htio pomoći Hrvatskoj, morao sam pristati na to. Zaključio sam da ne bi sada trebalo voditi rat protiv Udbe, jer to bi značilo građanski rat u Hrvatskoj. Bilo je užasno teško, lomio sam se. Razgovarao sam sa suprugom, ona je malo emotivnije to doživjela.
Kako je Perković prihvatio suradnju?
S velikim oduševljenjem. Barem se tako pretvarao. Nije on bio oduševljen, već je mislio kako će me držati pod kontrolom. Kad sam ušao u njegov ured, ustao je i krenuo mi ususret, srdačno se pozdravio. Pristao sam na suradnju, ali informacije sam slao drugima, a njemu ono što sam smatrao nevažnim. Nisam mu vjerovao da on iskreno radi za Hrvatsku.
Jeste li ikada razgovarali o atentatu?
Jesmo, 1992. godine, nakon što je pokušao još jedan atentat na mene dan prije priznanja Hrvatske, u Bizovcu. Poslao je mene i Nikolu Krištu s pratnjom da vidimo situaciju na istočnom bojištu, jedini je znao gdje se krećemo i dočekao nas je u Osijeku njegov podređeni dužnosnik SIS-a. Bili su užasni uvjeti tamo. Ljudi su u blatnim rovovima bili bez hrane, bez opreme, jadno. Tu večer kad smo se vratili na spavanje u Bizovac, na policijskom punktu je bila dojava da dolaze neki beogradski udbaši i da nas treba likvidirati. Kad su nas zaustavili, neposredno iza nas zaustavio se i pun kamion naše vojske, došli su se odmoriti nakon ratišta, pa ovi s punkta nisu mogli na nas pucati. Legitimirali smo se voj- no-policijskim značkama, koje nam je dao Perković, i čovjek koji nas je legitimirao zaviri u auto, ugleda Krištu i začudi se: “Nikola! Pa što ti radiš tu?! O Bože!” Kasnije je ispričao da su nas tu trebali poubijati. Rekao sam Šušku da to treba istražiti, rekao je da hoće, ali nikad nije, on je bio na Perkovićevoj strani. A Perković je, dakako, poricao.
Koliko je Tuđman znao o tim stvarima?
Mislim da je tek kasnije saznao, ali on nije imao puno izbora.
Je li prekasno za lustraciju u Hrvatskoj?
Mislim da jest i da bi bila od male koristi. Ne bi obuhvatila ljude poput Milanovića, a on je veći problem od nekih koje bi. Najvažnije je da se pokrene ozbiljan korak k uspostavi pravne države, jer taj posao ni izdaleka nije gotov.
Bilo mi je teško što sam morao surađivati s Perkovićem, ali Tuđman mi je kazao: “Nemojte to sada, to ćemo poslije rata!” Mislim da je kasno za lustraciju, bila bi od male koristi. Ne bi, npr., obuhvatila Milanovića, a on je veći problem od nekih koje bi