Hana Jušić

Hana Jušić jedna je od najistaknutijih mladih redateljica na našim prostorima, koja je već svojim studentskim kratkometražnim filmovima privukla veliku pažnju kritičara, a neki od njenih kratkih radova igrali su na uglednim svjetskim festivalima poput onih u Oberhausenu i Rotterdamu. Rođena je 1983. godine u Šibeniku, no kao dijete se s roditeljima preselila u Zagreb, gdje je diplomirala komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu, magistrirala filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti te upisala doktorski studij književnosti i filma. Šest godina radila je kao znanstvena novakinja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, istodobno kao vanjska suradnica predajući teorijske i praktične kolegije na Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj je u međuvremenu dobila posao asistentice. Uza sve to, Hana predano radi kao filmska autorica, a njezin prvi dugome- tražni igrani film “Ne gledaj mi u pijat”, o djevojci izluđenoj životom u patrijarhalnoj šibenskoj obitelji, idućeg će tjedna premijerno zaigrati u programu Venice Days velikog filmskog festivala u Veneciji, što je uspjeh kakvim se može pohvaliti vrlo malo debitanata.

U zadnje se vrijeme puno govori o važnosti promocije, plasmana, festivalskoj strategiji... Postoji li način da se selektorima tako važnog festivala skrene pažnja na određeni film?

Sigurno postoji način da im se skrene pažnja – trudom i zalaganjem producenta, sales agenta, nacionalnog filmskog fonda; no onda još postoji i bitan uvjet da se tim selektorima film svidi.

„Ne gledaj mi u pijat“snimila si u Šibeniku, u kojem si provela prve godine života. Je li to bila sentimentalna odluka? Koliko je tamošnjeg mentaliteta i lokalnih specifičnosti ugrađeno u film?

Nadam se da je dosta toga ugrađeno, žao mi je što nije i više. Prije snimanja posjećivala sam Šibenik svako malo cijele godine i provela tamo prvi put nakon djetinjstva poprilično vremena, vidjela ga zimi, osjetila kako žive ljudi. Taj neturistički Šibenik toliko me zaveo da sam se stalno morala podsjećati da već imam priču, da ne mogu u film utrpati sve te slike grada koje me fasciniraju. Snimateljica Jana Plećaš i ja bile smo toliko opčinjene da smo na početku vjerojatno imale 180 lokacija za eksterijere, a samo dvadesetak scena eksterijera. Također se nadam da će ovo što imam od Šibenika u filmu biti uvjerljivo Šibenčanima. Ne zbog sentimentalnosti, nego mi je bitno da je film u tim nekim detaljima točan i ukotvljen u svoj lokalitet. Jako me bode u oči kao gledateljicu kad vidim da redatelj ne poznaje dobro svijet o kojem govori.

Umjesto profesionalne glumice, za glavnu ulogu odabrala si sarajevsku studenticu arhitekture. Je li je bilo teško pronaći?

I je i nije. Tražila sam tu vrlo specifičnu djevojku koju sam zamislila u glavi, promišljala o glumicama iz istog govornog područja i gledala koja je najbliže tom tipu. Onda mi je na jednoj radionici redatelj Pawel Pawlikowski rekao da bi on na mojem mjestu uzeo naturščika i puno s njim radio. Kako mi je inače jako bliska ideja rada s naturščicima, odmah sam prihvatila tu mogućnost. Tog istog ljeta na plaži u Komiži ugledala sam Miju Petričević i pomislila: eto, to je Marijana. Prišla sam joj, ona je pristala doći na casting u Zagreb gdje smo ustvrdile da joj ta uloga leži i da Mia glumi s lakoćom i sigurnošću, kao da to radi cijeli život. Godinu dana vježbale smo u suradnji s glumcima Nikšom Butijerom, Karlom Brbić i Mijinim dečkom, sarajevskim glumcem Admirom Šehovićem.

Svoj novi film snimila je u rodnom Šibeniku tvrdeći da je najgore kada redatelji govore o sredini koju ne poznaju dovoljno