MORAJU LI SE PRVAŠIĆI S VOZAČIMA BORITI ZA SVAKI CENTIMETAR ZEBRE?
Nova školska godina počela je prije deset dana. Nama je to prva školska godina. Malena je krenula u prvi razred škole u Španskom. Škola nam je blizu, na putu do nje trebamo dva puta prijeći cestu, ali široka je, pregledna, ima pješačke prijelaze i uspornike. Idealno, reklo bi se. Ali, nije! Bilo da moju nježnu sedmogodišnju djevojčicu za ruku drži njezin otac ili ja, gotovo svakog jutra odvija se jednak scenarij. Priđemo cesti, po tisućiti put kćeri ponovimo da treba pažljivo pogledati na obje strane i preko ceste se uputiti tek kad se uvjerimo da je automobil dovoljno daleko, pa tek tada zakoračimo na zebru. I uspijemo doći negdje do sredine ceste, dok onaj automobil koji je bio dovoljno daleko ne stigne do zebre. Normalan vozač u tom bi trenutku malo usporio i to bi bilo dovoljno da s djetetom stignem do druge strane ceste. Na žalost, normalnih vozača u ovih sam desetak dana vidjela manje nego onih drugih. Oni drugi ne usporavaju, ne staju, voze nesmanjenom brzinom, prolaze tik uz nožice djeteta kojega
Pred pješačkim prijelazom ne staju, ne usporavaju, autom jure tik uz dječje nogice
smo mi, roditelji, učili da je zebra sigurno mjesto za prelazak preko ceste. Ne znam zašto, ali među onima kojima je borba sa sedmogodišnjacima za svaki centimetar pješačkog prijelaza očito omiljeni hobi više je žena, vozačica. I ja sam vozačica. Već 22 godine. Djecu na zebri nisam gazila ni kad nisam bila majka, tako da to zaista nema veze s majčinskim instinktom, već sa zdravim razumom. Pješaci su najslabiji sudionici prometa. Uvjerila se u to kolegica s posla koja je u utorak u Sesvetama svjedočila naletu automobila na pješakinju koja je cestu prelazila preko zebre. Od gomile svjedoka, samo je ona ostala uz ozlijeđenu ženu. Drugi su pobjegli da ne moraju svjedočiti o događaju, da se ne moraju izjasniti o onome što su vidjeli. Što sve to govori o nama, o vozačima? Zar nam ljudski život tako malo vrijedi da ispred njega stavljamo kavu koju ćemo popiti ako na posao stignemo pet minuta ranije ili telefonski poziv na koji baš tada, s upravljačem u rukama, moramo odgovoriti?