Nakon Brazila svojoj Anđeli reći ću ‘da’
Već je u djetinjstvu odabrao plivanje i s 15 godina bio je član reprezentacije
Osvojio je 11 medalja na europskim i svjetskim prvenstvima, a stotine je donio s državnih natjecanja i brojnih mitinga renata.rasovic@vecernji.net Njegove karte nisu bile ni dobro ni pošteno izmiješane od samoga rođenja, no mogući je hendikep pretvorio u svoj životni poziv. On je plivač Kristijan Vincetić, 25-godišnji Zagrepčanin i jedan od naših paralimpijaca, trenutačno u Brazilu gdje brani hrvatske boje. Nosi protezu pričvršćenu iznad koljena i ima veliki, zarazni osmijeh. S lakoćom govori o svojim prvim koracima koji nisu slutili na dobro.
Nitko ga nije zadirkivao
– Nakon rođenja, bedrena mi se kost nije razvila, tako da sam osoba s invalidnošću od kada znam za sebe. No, ta je činjenica bila dobro prihvaćena u mojoj okolini. Išao sam u običnu osnovnu i srednju školu, ali po posebnim, prilagođenim programima, i to je jedino što je u mojem slučaju bilo posebno. Djeca su me odlično prihvatila i nisam imao nikakvih problema, nitko me nije zadirkivao što umjesto jedne noge imam protezu. Bio sam vrlo dobar i odličan učenik – prisjeća se Kristijan. Odmalena se odlučio za plivanje. Najprije je pohodio juniorska prvenstva, potom državna, pa je poziv u hrvatsku reprezentaciju bio prirodan slijed. Član je naše paralimpijske reprezentacije još od 2005., od 15. godine. Igre u Rio de Janeiru treće su mu olimpijsko natjecanje, branio je hrvatske boje i u Pekingu i Londonu. Uspomene su predivne. – Prvi put bilo mi je najbolje jer nitko od mene nije očekivao spektakularni uspjeh. Bio sam najmlađi u reprezentaciji. Tada, u Pekingu, osvojio sam deseto mjesto i postavio osobni rekord. Sada je ulog već malo veći – kaže smiješeći se Kristijan. Stoga se nakon Paralimpijskih igara u Pekingu bacio na žestoki trening. Počinje u šest ujutro, pliva do devet sati pa se poslijepodne baca u bazen na još dva sata. Godinama je trenirao u Utrini a odnedavno vježba na Sveticama, što mu je pet minuta od kuće. Između dvaju treninga, dakako, odlazi u teretanu. – Po cijele sam dane u bazenu. Ili na pripremama ili na natjecanjima. Prve ozbiljnije treninge odradio sam još u Plivačkom klubu Dubrava, no nisam mogao žešće trenirati zbog škole. U intenzivnom sam treningu posljednjih šest godina, otkako sam završio srednju školu – kaže Kristijan.
Uvijek motiviran
Braniti državne boje iznimna mu je čast. Potom govori kako je odlukom o individualnom sportu na neki način samoga sebe osudio na teži put. – U ekipnim je sportovima drukčije, Hrvatska je euforična kad je riječ o našim reprezentacijama u svim sportovima, no pojedinačni angažmani posebna su priča. Javnost malo zna koliko je truda iza nekog rezultata, a iza njega stoje teški osobni rad i odricanje. No, nisam nikada požalio što sam se odlučio za plivanje – nastavlja. Potom otkriva da mu je posljednjih godina puno lakše jer troškove pokrivaju paralimpijski odbor i njegov klub, što podrazumijeva plaćanje putovanja, a uvelike mu pomaže i stipendija. Rezultat nije mogao izostati. Osvajač je 11 europskih i svjetskih medalja, dok onih s državne razine i brojnih mitinga ima na stotine. – Od 2009., samo dvije godine nisam uspio osvojiti te velike medalje. Nakon prve godine kontinuitet nisam prekidao, osim 2012. kad sam morao usporiti zbog ozljede uoči Paralimpijskih igara u Londonu. Morao sam na operaciju ramena. Kasnije sam nastavio kao da te ozljede nikada nije ni bilo. S motivacijom nemam problema. Puno je teže onima koji su invalidnost stekli tijekom godina – kaže Kristijan. U pohodu na Olimp ima podršku svoje obitelji i djevojke Anđele Mužinić, kolegice paralimpijke s kojom se bori za medalju u Rio de Janeiru, a koja će mu uskoro postati i supruga.