Većinu poduzeća uništenih 80-ih godina nije se ni moglo vratiti u život

Pitanje privatizacije iz devedesetih godina prošlog stoljeća još se uvijek povlači po medijima i raznim forumima. Sa zanimanjem sam pročitao članak ekonomskog analitičara Ratka Boškovića u Obzoru (VL, 1. listopada 2016.) pod naslovom “Preoblikovanje vlasništva s toliko pljačke da se aktere goni kao ubojice”. Problemi s gospodarstvom u tadašnjoj Jugoslaviji počeli su već krajem 70-ih godina. Tadašnji Savez komunista nije imao snage provesti bilo koju od dvije vrste nužnih reformi: ideološku i gospodarsku. U teškoj situaciji, početkom osamdesetih godina, savezna vlada Milke Planinc povukla je zadnji očajnički potez kojim je bila zapečaćena sudbina SFRJ. Ukinuta je obveza održavanja razine amortizacije koja je tada iznosila oko 7 posto prihoda poduzeća. Amortizacija je pretvorena u plaće zaposlenih i samouprav- ljači su idućih deset godina pojeli supstanciju svojih poduzeća koja je, nakon raspada SFRJ, malo vrijedila. Neto plaće zaposlenih su činile četvrtinu prihoda, što je dvostruko više od onoga što dopuštaju ekonomski zakoni. Godine 1988. konstatirano da je vrijednost opreme poduzeća u Hrvatskoj, ako se izuzme Nuklearna elektrana Krško, praktički jednaka nuli. Ostali su samo objekti koji, u moderno doba, ne čine poduzeće, nego ga čine osposobljeni kadrovi koji imaju programe. U tim objektima su se našli prekobrojni radnici. Končar je tada imao prihod po zaposlenom samo deset posto prihoda po zaposlenom slične tvrtke Siemens. Danas Končar ima prihod po zaposlenom 70 posto onoga u Siemensu, a neka njegova poduzeća Siemens i nadmašuju. S četiri puta manje zaposlenih ostvaruje dvostruko veći prihod. Tadašnja ideologija nije dopuštala investiciju dobiti u modernu proizvodnju i tehnologiju, pa su direktori dobit, da se ona ne socijalizira u neka druga poduzeća, pretvarali u prekobrojna radna mjesta i veće plaće. Da su se devedesetih godina i našli investitori koji bi preuzeli ta poduzeća, ne bi se upustili u avanturu jer ta poduzeća, osim malog broja iznimaka, više nisu imala nikakvu vrijednost i mo- gućnost nastavka proizvodnje u globalnim uvjetima. Prvo poduzeće za koje je jedan investitor pokazao interes bila je kutinska čađara. Riječ je o Švicarcu i za takvu tvornicu on svojoj čistunskoj zemlji ne bi mogao dobiti dozvolu. Oni koji su uništena poduzeća preuzeli u obliku državnog poklona mogli su samo čekati povoljan trenutak da ih se otarase i pribave si korist, uglavnom prodajom zemljišta. Najbolju ilustraciju te situacije dao je pokojni Mladen Jakopec, nasljednik ugledne stoljetne mesne industrije, rekavši da je počeo propadati onda kada je dobio prvo poduzeće na poklon. Stručni pojedinci, nemoćni da okrenu tijek, požurili su se napustiti brodove koji tonu i osnovali su vlastita poduzeća. Gledano u prosjeku, ta poduzeća danas čine zdravu jezgru hrvatskog gospodarstva. Zaključak je da se pretežiti broj poduzeća, uništenih 80-ih godina, više nikakvim modelom državnog ili privatnog rukovođenja nije mogao vratiti u život. Mrtvog konja se ne može upregnuti i ostaje još samo da se proda koža.