Zašto novinari šute o otkazu Smiljani Škugor
Kažnjena je novinarka, a ne oni koji nisu objavili vijest o poreznom dugu ministrove supruge, koja je mogla i morala biti objavljena odmah
Kad je novinar Boris Pavelić suprotno naredbi urednika u Novom listu prenio navode iz Nacionala o optužbama Josipa Manolića protiv Tomislava Karamarka, pa to još i kreativno predstavio kao vijest s Hinina servisa, novinarsko društvo odmah je žustro ustalo u njegovu obranu i sprečavanje eventualnih sankcija u trenutku kad se još samo nagađalo o otkazu. I to je sasvim u redu, to i jest posao cehovskih udruga – koliko je god moguće zaštititi novinare koji pokušavaju obavljati svoj posao i poslanje, pa čak i ako su možda pri tome počinili neki prijestup, pa čak i kad se s njima možda i ne slažemo. No “lijevi” (što god to značilo) komentatori njegov su slučaj mjesecima gdje god su stigli navodili kao krunski dokaz rastućih novinarskih nesloboda za koje i dalje nisu optuživali najočitijeg mogućeg krivca – stranku na vlasti, koja je u tom trenutku neograničeno raspolagala svim polugama vlasti i bez oklijevanja ih aktivno koristila za ovladavanje medijskim prostorom – već isključivo onu političku opciju koja je u tom trenutku još bila u opoziciji. Ništa nova. Prosvjedne reakcije u hrvatskim medijima u slučajevima kad su na disciplinskom
Da novinar dobije nogu u stražnjicu i nađe se na ulici zbog vijesti koju činjenično nitko nije osporio, to je na početku 21. stoljeća ipak skandal nad skandalima, pa bilo to i u Hrvatskoj. A još je veći skandal da struka i javnost zbog toga ne ustaju na noge, nego neki takvu odluku i odobravaju pozivajući se na kršenje profesionalnih i etičkih načela
udaru novinari koji su prepoznati kao nositelji suprotnog političkog predznaka uglavnom su mlake, a ako ih uopće ima, češće su aplauz odobravanja stegovnih mjera nego njihova osuda. Kad je Radman jednim udarcem poklopio sebi dvije dosadne muhe, ceh je doduše uglavnom nevoljko podržao Hloverku Novak Srzić – ali samo zato da bi mogao još jače podržati Elizabetu Gojan, koja je na koncu i vraćena na posao. Danas kad je na udaru Smiljana Škugor Hrnčević, jednom i ravnateljica, a sad već otpuštena novinarka Hine, dobar dio ceha ponovno gromoglasno šuti. Što je napravila Smiljana? Drugim medijima ponudila je informaciju koju je uredništvo odlučilo pred izbore zatajiti, o 10-ak milijuna kuna poreznog duga tvrtke u vlasništvu supruge ministra Milanovićeve Vlade, nositelja liste Narodne koalicije u VI. izbornoj jedinici. Svejedno zvao se ministar Mirando Mrsić ili nekako drugačije, bitno je da HZZO nakon pet godina odlučuje dug riješiti nagodbom kojom oprašta 4 milijuna kuna. Dug je već pod prijetnjom zastare, ali se u Hini očito ne žure, nije ih strah da će im i vijest otići u zastaru. Zaustavite Hinu? Tražili ste – gle- dajte. Baš taj tren tamo odlučiše obaviti godišnji dril na temu “Kako bi bilo da smo mi istraživački mjesečnik, a ne news agencija”, zaključiše da na toj vijesti treba još raditi, pa je ostaviše da se kiseli još desetak dana. Smiljana je pak znala da nije zaposlena u Smilju i bosilju, već u nečemu čemu tepamo da je nacionalna izvještajna agencija, koju svi mi sufinanciramo. Ako agencija tu informaciju ne želi objaviti, pomislila je, valjda ima netko tko hoće. Nije njezina odgovornost bila kako će ti drugi vijest obraditi – hoće li je odmah objaviti ili će je i sami poslati na “doradu”. Ili dodatno kiseljenje. Uglavnom, agencija je tekst objavila debelo nakon izbora, 18. rujna, iako je u gotovo istom obliku bio spreman još 7. rujna. Je li sve to napravila na prikladan način, je li za tu drskost zaslužila sankcije, o tome se svakako može raspravljati, no da novinar dobije nogu u stražnjicu i nađe se na ulici zbog objavljene vijesti koju činjenično nitko nije osporio, to je na početku 21. stoljeća ipak skandal nad skandalima, pa bilo to i u Hrvatskoj. A još je veći skandal da struka i javnost zbog toga ne ustaju na noge, nego neki takvu odluku i odobravaju, pozivajući se na kršenje profesionalnih i etičkih načela, iako je jasno da u slučaju Škugor ne uspijevaju zadržati objektivnost ni odbaciti dvostruke kriterije. Temom se tvrdokorno bave uglavnom mediji koji su označeni kao “desničarski”. Struka i dalje uglavnom – gromoglasno šuti. I ne treba imati iluzija da bi bilo drugačije da Smiljanu Škugor Hrnčević nisu identificirali kao “hnipovku”, jer davno je prije etiketirana kao “desna” (što god to značilo), zbog čega su se bili protivili i njezinu imenovanju za ravnateljicu. Nakon četvrt stoljeća rada u Hini, od samog početka te agencije, ona je sad samo još jedna u mnoštvu nezaposlenih novinara. Sasvim je izvjesno da će je sud ( jednog dana) vratiti na posao, kao i mnoge prije nje, ali i da za takav otkaz ni ovaj put nitko neće odgovarati, kao ni za provođenje predizborne cenzure. Ostaje činjenica: kažnjena je ona, a ne oni koji nisu objavili vijest o poreznom dugu ministrove supruge, koja je mogla i morala biti objavljena odmah, barem u onom osnovnom obliku, s činjenicama koje su u tom trenutku bile nedvojbene. A mi ćemo i dalje podržavati Pavelića jer je on “naš”, šutjet ćemo o Smiljani Škugor zato što je ona “vaša”. I obrnuto.