Moćan ljubavni roman o rasnim predrasudama i konfliktima u najvećim demokracijama svijeta
Vaš se djed u knjizi sve do dolaska pred svetog Petra opire francuskom imenu. To je važna stvar, iza koje stoji i djedova šala. Naime, flamansko ime Martien označava djedova katoličkog zaštitnika svetog Martina, vojnika koji se odbijao boriti, dok francusko ime Marsjèn, kojim su ga zvali oficiri, označava nekoga tko pripada bogu Marsu. Sve je to bilo dio djedova karaktera: postao je heroj koji se zapravo uopće nije želio boriti, ali kroz njegovu ratnu i životnu priču provlači se “oui, mon commandant”, pokoravanje i poslušnost nekoj nadočinskoj figuri. Ima li to veze s njegovim preziranjem bilo kakvih buntovničkih lijevih misli? On se toga bojao i nije znao što je to. Ne zaboravite da je bio vrlo jednostavan čovjek, a k tomu duboko pobožan, što je naslijedio od svojih roditelja. Moj pradjed kao da je pripadao kasnoj renesansi. Umro je kao Tintoretto, otrovavši se olovom iz boja kojima je slikao freske. Prabaka je bila iz više klase, ali se odrekla boljeg društvenog i materijalnog položaja zbog ljubavi prema mom jednostavnom i siromašnom pradjedu. A i ta katolička pobožnost, ikonografija, njeguje mnogo više emocija, obiteljske topline i intime nego protestantizam. Sve je to oblikovalo mog djeda. I sve mi to objašnjava njegovu poslušnost. On je jednostavno želio biti dobar i poslušan sin. Ta psihologija nudi i dio objašnjenja zašto je čitava njegova generacija bila tako poslušna. Borili su se za zemlju koja im nije priznavala čak ni pravo na vlastiti jezik, ali to nije utjecalo na njihov osjećaj dužnosti. Kad bi meni ili vama danas neki oficir naredio da zauzmemo neki busen na sto metara od rova u kojem je deset tisuća neprijateljskih vojnika, rekli bismo mu da je lud i neka to napravi sam. Ali oni su poslušno išli u smrt. Mislim da vi i ja baš nismo mjerilo i da mnogi ljudi i narodi i danas prelako hrle u ratove. Narodi danas ponovo traže stabilnost i samopouzdanje. A bez znanja, kojeg imaju sve manje, bez poznavanja kulture i umjetnosti vlastitog naroda, na koje također mogu biti ponosni, prepuštaju se najprimitivnijoj definiciji identiteta. To znači da svoje narode nismo uspjeli poučiti stvarima na koje mogu biti ponosni a da nisu agresivni prema svemu što je različito i da živjeti s različitostima ne znači biti slabić. Čini se da je tu mačističku definiciju identiteta nemoguće iskorijeniti. I moj je djed znao reći da ljudi u svakoj trećoj generaciji ponovo ratuju jer zaborave kakav je pakao rat. Kako se u Belgiji gleda na prošle ratove? Ima političara koji tvrde da se u rovovima u Prvom svjetskom ratu vodio rat za flamansku nacionalnu emancipaciju. Ali to je laž. Tamo je bilo vojnika sa svih strana svijeta, iz čitavog Commonwealtha, iz Magreba. Tamo su ratovali i beduini na devama, a u jednom od otkopanih rovova nedavno je pronađen kutak ure- đen kao džamija za muslimanske vojnike. Čitav se svijet promijenio na tim flandrijskim poljima. A u Drugom svjetskom ratu mnogi su Flamanci surađivali s nacistima da bi se oslobodili frankofone dominacije, što je bio vrlo glup izbor. Tu ste slični Hrvatima. Znam. Ja sam se riješio svih tih kompleksa. Govorim oba jezika. Štoviše, kao osoba koja govori i flamanski i francuski osjećam se čak i superiorno u odnosu na one koji govore samo francuski. Stvari su se okrenule naglavačke. Mi smo ti koji smo sada kulturno bogatiji, mi smo većina i zato je sada naš trenutak da budemo ne osvetoljubivi, nego velikodušni. Ali već ova nova generacija iza mene misli i osjeća drugačije. Njima je ponovo do osvete, mrze i ne žele učiti francuski, a drugi jezik im je engleski. Flamanski je identitet još uvijek shizofren. Ali ako na njega gledate pozitivno, on je vaša snaga. Naše generacije više se ne bore na liniji lijevo-desno, kao što je bilo u prošlosti, nego se događa sukob između otvorenog uma i uskogrudne zatucanosti. Rekli su mi da živite u Molenbeeku. Blizu, u susjedstvu. Većina nas za tu je četvrt prvi put čula u vijestima o potjerama za teroristima. Kako je tamo? I dalje odlazim onamo, razgovaram s ljudima, kupujem kod istog mesara i voćara, pozdravljam ih sa “salem alejkum” i ne osjećam se nimalo ugroženo. Mnogi moji prijatelji umjetnici žive u Molenbeeku. Mediji žele senzaciju, a senzacionalizam doprinosi getoizaciji. Naravno, ima ulica koje su postale okupljališta ekstremista. Belgija je tim ljudima postala privlačna zbog naše multikulturalnosti, ali i naivnosti. Da, bili smo naivni. Uključujući i dobrog kralja Baldovina koji je 1970-ih veliku bruxellesku džamiju na 99 godina predao Saudijskoj Arabiji. Tako smo i ne znajući uvozili salafizam. No treba uvidjeti da je riječ o vrlo malobrojnoj skupini. Većina muslimana je integrirana, idu na posao kao i mi i žrtve su terorizma kao i mi. Nažalost, mržnja putuje brže od razumijevanja i svi smo pozvani da joj se suprotstavimo. Ja sam napisao dramu “Antigona u Molenbeeku”. Glavna junakinja je mlada, pametna muslimanska djevojka koja studira pravo na bruxelleskom sveučilištu i koja dolazi u policijsku stanicu u Molenbeeku po tijelo svog brata, terorista, bombaša samoubojice. Ona nije radikalizirana, ali to je njezin mlađi brat, a Kreontovu ulogu igra šef policije.
Je li drama igrana u Molenbeeku?
Još nije, ali nadam se da će uskoro biti, sada se prevodi na francuski. Prva izvedba bila je u Amsterdamu i mnoge je ljude snažno dirnula. To je moj način da doprem do ljudi, preko kulture. U vrijeme Thomasa Manna umjetnici su još mogli imati neki utjecaj na politiku. Danas na tu mogućnost možete zaboraviti.
Chimanande Ngozi Adichio još je uvijek mlada nigerijska književnica koju hrvatski čitatelji znaju po odličnom romanu “Polovica žutog sunca” u kojem se iznimno rafinirano raspisala o Nigerijskom građanskom ratu. Svjetsku slavu ova je autorica zacementirala romanom “Amerikana” koji je opravdano bio na top listi najčitanijih knjiga New York Timesa 2013. Naime, i “Amerikana” je iznimno pitka, krajnje protočna knjiga s odličnim likovima, ali i strastvenim stranicama u kojima nigerijska autorica suvereno opisuje tragičnu rasnu svakodnevicu u najbogatijim, ali i najsiromašnijim zemljama svijeta kao što su to SAD i Velika Britanija te, naravno, Nigerija. U vremenu kada je cijeli svijet preplavljen ljudima svih rasa, vjera i nacionalnosti koji bježe iz svojih sredina u potrazi za novim, boljim životom, “Amerikana” je upravo bolno aktualna knjiga i ima snagu antropološkog i sociološkog priručnika, iako je tu ponajprije riječ o suptilnom, beskrajno privlačnom ljubavnom romanu. Glavni likovi i ultimativni pokretači radnje mladi su pripadnici nigerijskog naroda Igbo (kojem pripada i Chimanande Ngozi Adichie) Ifemelu i Obinze koji se nakon mladenačke, ali fatalne ljubavi razdvajaju zbog Ifemelina odlaska u SAD. Kada njezin boravak u Americi prepunoj predrasuda i rasnih kontrasta nailazi na bolno otrežnjenje u sobi sredovječnog bijelog Amerikanca kojeg treba masirati (zbog potpune besparice), Ifemelu prekida sve kontakte s Obinzeom na dugi niz godina jer se srami vlastitih postupaka, vlastitog tijela te vlastitog i fizičkog i duhovnog poraza. U isto vrijeme, Obinze nikako ne može dobiti američku vizu i doći u blizinu svoje nigerijske crne princeze kojoj želi biti jedini i vječni romantični zaštitnik. Jedan heteroseksualni par prekinut u svojim snovima ipak obnavlja kontakte i to u vrijeme kada je Ifemelu već ugledna američka blogerica koja živi od bloga o rasnim suprotnostima, pa čak i u obećanoj zemlji Americi kupuje i stan (te doživljava i sveučilišnu satisfakciju), dok je Obinze bogati poslovni čovjek u Lagosu koji se ipak potpuno ne uklapa u mačističko društvo novokomponiranih i beskrupuloznih nigerijskih bogataša. I dok Ifemelu ne uspijeva održati svoje zanimljive, američke veze sa što crnim, što bijelim muškarcima, Obinze ima prelijepu, putenu ženu i djevojčicu. U trenutku kada se Ifemelu odlučuje na iznenadan i potpuno netipičan povratak u Nigeriju, zemlju prepunu konflikata, korupcije i siromaštva, postavlja se pitanje kako će se to odraziti na Obinzeov (ne)sretni brak. Hoće li strastvena veza između dvije putene, osviještene osobe koje su si i fizički i psihički vrlo “napete” ponovno procvasti ili će je ugušiti malograđanski bračni konformizam, koji očito postoji i u Nigeriji? Hoće li Obinze poslušati muške prijatelje koji ga bratski uvjeravaju da bračna nevjera i atraktivna ljubavnica nisu razlog za raspad bračne zajednice? I hoće li Ifemelu biti zadovoljna Obinzeovim odveć oklijevajućim obožavanjem ili će se vratiti svojim američkim ljubavima? Ili novu ljubav potražiti u ushuktalom Lagosu, u kojem buja život kao i u drugim globaliziranim svjetskim prijestolnicama? Naravno, ljubav Ifemelu i Obinzea koja “Amerikani” daje prozni zamah autorici je tek otponac za moćan roman o rasnoj problematici i identitetu, o Afroamerikancima i, još zanimljivije, o Afroamerikankama, ali i o svim onim tamnoputim migrantima, izbjeglicama i prognanicima koji zapljuskuju što američke, što europske obale u borbi ne samo za golo preživljavanje, nego i u potrazi za slobodnim izborom koji, na žalost, nemaju u zemljama iz kojih su potekli. Chimanande Ngozi Adichie njihov je glas, a “Amerikana” je njihov punokrvni roman. A da bi angažirani ton svoje proze majstorski zamaskirala, Chimanande Ngozi Adichie lukavo se i umjetnički nadmoćno poslužila formom ljubavno- obiteljskog romana u kojem preispituje snagu ljubavi, ali i polemizira s civilizacijskim dometima kojima se navodno najdemokratskije zemlje na svijetu poput SAD-a i Velike Britanije tako glasno ponose. Chimanandina je terapeutska poruka jasna. Bogatstvo tražite u osjećajima, ne u materijalnome.