OPEC reže proizvodnju crnog zlata prvi put nakon 2008. i izbijanja velike ekonomske krize
Stratfor rezanje proizvodnje vidi kao „napor da se najviše što je moguće ublaže poteškoće koje članice OPEC-a trpe dok se tržište oporavlja“. PIRA, međutim, smatra da OPEC ima namjeru povisiti cijenu nafte na stabilnih 50 do 60 dolara Ako je povećanje cij
Međunarodni energetski forum održan prošle srijede u Alžiru donio je veliki preokret u politici Organizacije zemalja izvoznica nafte. Na marginama Foruma članice OPEC-a dogovorile su se da će smanjiti proizvodnju sirove nafte sa sadašnjih oko 33,24 milijuna barela na dan na 32,5 do 33 milijuna barela (jedan naftni barel je 159 litara). Namjeravano je smanjenje minimalno, no bude li ostvareno, bit će to prva OPEC-ova redukcija proizvodnje od izbijanja globalne krize 2008. i „prvi koordinirani odgovor otkako je cijena nafte sa 110 dolara za barel na ljeto 2014. pala na tek nešto više od 25 dolara u siječnju 2016.“, ocijenila je analitička kuća Stratfor. No, mišljenja o tome što je OPEC htio postići sa smanjenjem proizvodnje jako se razlikuju. Stratfor vidi OPEC-ovo rezanje proizvodnje kao „ napor da se najviše što je moguće ublaže poteškoće koje članice OPEC-a trpe dok se tržište nafte polako oporavlja. Kartel shvaća da ne može ubrzati oporavak, niti može bitno utjecati na smjer kretanja tržišta, ali može postići da cijena nafte u kratkom roku ne padne još više“. Ugledna njujorška konzultantska kuća PIRA, međutim, smatra da OPEC ima namjeru povisiti cijenu sirove nafte na svjetskom tržištu na stabilnih između 50 i 60 dolara za barel, jer „nitko ne utječe na tržište ako ne namjerava povećati cijenu svoje robe, pa tako i OPECove aspiracije mogu samo rasti“. Ako je povećanje cijene nafte doista bio OPEC-ov cilj, onda ga je počeo dostizati već i samim priopćenjem o alžirskom sporazumu: cijena američke WTI nafte na Njujorškoj robnoj burzi odmah je skočila za četiri dolara, povrh 48 dolara za barel, a u trenutku kad se ovaj tekst završava (srijeda 11 sati) iznosila je 49,22 dolara s tendencijom rasta. I prije nego
što je XXV Međunarodni energetski forum počeo, znalo se „da će niska cijena nafte biti glavna tema razgovora u svim prostorijama i hodnicima Alžirskog kongresnog centra“(Energia16). Alžirski ministar energetike Noureddine Boutarfa rekao je novinarima da je sadašnje stanje na naftnom tržištu porazno i za zemlje proizvođače i za zemlje uvoznice nafte. Podsjetio je da se OPEC već načelno dogovorio da će obnoviti stabilnost tržišta čim to bude moguće i da samo nedostaje „formula koja bi svima donijela korist i sve članice učinila odgovornima za njezino provođenje“. No, tek kad je rekao „mi smo fleksibilni oko zamrzavanja proizvodnje“, alžirski ministar dao je naslutiti da je iza kulisa Foruma politički pripremljen teren za veliku OPEC-ovu odluku. Blagu skepsu u mogućnost postizanja dogovora budilo je jedino iransko odbijanje da pristane na zamrzavanje svoje proizvodnje.
Sumnjičavi Amerikanci
„Nije još vrijeme za donošenje odluka“, rekao je iranski ministar nafte Bijan Zanganeh misleći na idući sastanak OPEC-a u Beču 30. studenoga. „Pokušat ćemo postići sporazum u studenome.“Nakon Alžira, međutim, za Beč u studenome preostala je samo finalizacija dogovora. „Da bi se sporazum nastavio provoditi, zemlje članice OPEC-a moraju se dogovoriti o tome koja će podnijeti najveće rezanje proizvodnje, kako se odnositi prema rastu iračke proizvodnje i kako će pomiriti suprotstavljene geopolitičke interese proizvođača“, upozorava Stratfor. OPEC se, naime, načelno dogovorio o smanjivanju proizvodnje za 200 do 700 tisuća barela na dan, što je doista skromno za tržište na kojemu je višak ponude nad potražnjom oko milijun barela na dan. Ono oko čega se zemlje članice nisu dogovorile jest koja će smanjiti proizvodnju i za koliko te koje će zemlje biti izuzete od rezanja ili zamrzavanja. Prijedloge o tome tek će formulirati povjerenstvo osnovano u Alžiru. No, sve to mogla bi pomutiti dodatna ponuda nafte iz zemalja koje nisu članice OPEC-a, i na koju OPEC nema nikakva utjecaja. Za OPEC paradoksalno, ta bi ponuda mogla biti tim intenzivnija što cijena nafte bude veća. Tako bi se moglo dogoditi da OPEC svojim nastojanjima, umjesto da ublaži, zapravo poveća ekonomske nevolje svojih zemalja članica. Dan nakon Alžira ruski ministar energetike Alexander Novak rekao je da će Rusija, unatoč OPEC- ovu sporazumu, i dalje nastojati odr- žati svoju proizvodnju nafte na sadašnjoj rekordnoj razini (u kolovozu 10,71 milijun barela na dan), ali je spreman razmotriti OPEC-ov prijedlog o zajedničkoj aktivnosti pa će povesti konzultacije s OPECom u listopadu i studenome. No, te konzultacije očito neće biti lake s obzirom na to da je „održavanje proizvodnje na postignutoj razini glavno rusko načelo“. Što je OPEC, a ponajprije daleko najvećeg proizvođača u kartelu Saudijsku Arabiju navelo na promjenu stava? Još do prije šest mjeseci Saudijska Arabija uvjeravala je naftni svijet da ne namjerava smanjivati proizvodnju bez obzira na to koliko cijena nafte bila niska jer ne želi svoje tržište, svoje kupce, prepuštati drugim izvoznicima nafte koji nastavljaju pumpati maksimalno koliko mogu. No, analitičari nisu zanemarivali ni geopolitičke ciljeve koje je Saudijska Arabija nastojala postići jeftinom naftom. Među najvažnijima spominju se pritisak na Rusiju da odustane od podrške vladi u Damasku te nastojanje da preduhitri Irak u povećanju proizvodnje nafte uoči ukidanja sankcija zbog nuklearnog programa. Amerikanci su dodatno smatrali da Saudijci jeftinom naftom žele uništiti američku proizvodnju nafte iz šejla i nastojanje SAD-a da smanji ovisnost o uvozu nafte iz arapskih zemalja. Kraljevstvo je, činilo se tada, bilo spremno na neodređeni rok trpjeti i manje prihode od nafte, premda je taj gubitak bio golem. Deset dolara jeftiniji barel znači za Saudijce oko 27 milijardi dolara na godinu manje prihoda od izvoza nafte (SA konstantno izvozi između sedam i sedam i pol milijuna barela na dan). A kako je Saudijskoj Arabiji za pokrivanje svih godišnjih proračunskih rashoda potrebna cijena nafte između 100 i 110 dolara za barel, kraljevstvo se našlo u situaciji da mora birati između tri zla: prvog, da troši devizne pričuve, drugog, da se zadužuje u inozemstvu i, trećeg, da snižava državnu potrošnju, odnosno da smanjuje plaće, subvencije i životni standard svojih zaposlenika, a to su, bez puno pretjerivanja, manje-više svi Saudijci. Tome valja pridodati i plan da mali udjel u svojem sada državnom naftnom poduzeću Aramcu proda na svjetskom tržištu kapitala. Dakako, tvrdnje da je Saudijska Arabija „pred bankrotom“više su nego pretjerane, ona jest u zadnjih desetak godina potrošila više od 150 milijardi dolara svojih deviznih pričuva, ali joj je još uvijek ostalo više od 650 milijardi. Ona jest desetak puta povećala omjer svojega javnog duga prema BDP-u, ali taj je omjer još uvijek takav da ga većina ostalih zemalja može samo sanjati: tek oko 15 posto BDP-a. Saudijski proračunski manjak trenutačno jest možda i najveći u svijetu, oko 13,2 posto BDP-a, ali to je nakon niza godina golemih suficita. No, ako bi se sadašnji trendovi protegnuli, Saudijska Arabija do 2020. nagomilala bi javni dug od 33,4 posto BDP-a, a takva perspektiva ruši čitavu njezinu ekonomsku konstrukciju, ponajprije fiksni tečaj njezine valute prema dolaru, kao i sposobnost za tranziciju u vrijeme kada će joj proizvodnja nafte, zbog iscrpljivanja podzemnih rezervoara, neminovno početi padati. Pritom Saudijska Arabija nije od jeftine nafte imala nikakve geopolitičke koristi. Nije zaustavila Rusiju u pomaganju iračkom režimu, nije spriječila Iran u obnovi proizvodnje nafte, a nije previše naškodila ni američkoj proizvodnji nafte iz šejla (škriljavca, kako se kod nas pogrešno naziva). Rusija, vidjeli smo, proizvodi na rekordnoj razini, a zamrznut će je, ili sniziti, samo ako dobije ustupke od OPEC-a. Ruski proračun uvelike ovisi o cijeni nafte i plina, ali ne toliko kao saudijski. U Sjedinjenim je Državama proizvodnja nafte, većinom iz šejla, od ljeta prošle do ljeta ove godine pala s oko 9,6 na oko 8,45 milijuna ba- rela na dan, s obzirom na to da je niska cijena nafte uzela obol na najizdašnijim poljima Bakkenu i Eagle Fordu. No, američka se proizvodnja uz cijenu blizu 50 dolara za barel stabilizirala. Jeftina nafta natjerala je Amerikance da znatno pojeftine bušenje, frakturiranje i vađenje nafte iz nepropusnih stijena, tako da se sada isplati i eksploatacija tamo gdje se uz cijenu nižu od 60 dolara za barel nije isplatila. Na mnogim poljima i bušotinama proizvođači su uspjeli spustiti točku pokrivanja troškova (break-even) na samo 45 dolara po barelu, što je donedavno bilo nezamislivo. Pritom, više tisuća već izvedenih bušotina samo čeka frakturiranje i puštanje u proizvodnju, što će se dogoditi čim cijena WTI nafte preskoči 55 dolara. Analitičari upozoravaju da Amerikanci veći dio snižavanja troškova proizvodnje nafte iz šejla mogu zahvaliti snižavanju cijena radova koje izvode uslužne kompanije i otpuštanju radnika te da će s porastom cijene nafte porasti i cijene njihovih usluga.
Sukob Riyad – Teheran
To je bez sumnje točno, ali to neće kočiti rast proizvodnje. Tako da, što se Amerike tiče, moglo bi se dogoditi da Saudijci sa smanjivanjem vlastite proizvodnje i dizanjem cijene nafte „sami sebi pucaju u nogu“. No i bez toga, već sa sadašnjom cijenom od oko 50 dolara, na nekim je američkim nalazištima nafte u šejlu, primjerice na Bazenu Permijan, moguće povećavati proizvodnju pa investicijska kuća Goldman Sachs prognozira da će ona do kraja 2017. porasti za 600 do 700 tisuća barela na dan, točno onoliko koliko OPEC želi smanjiti svoje vađenje. U tom slučaju prezasićenost globalnog tržišta ne bi se smanjila, a cijena nafte ne bi trebala rasti puno iznad 50 dolara. Osim u Sjedinjenim Državama, situacija s proizvodnjom i izvozom nafte naglo se mijenja i u nekim drugim zemljama članicama OPEC-a koje će zbog svojega teškog ekonomskog stanja gotovo sigurno biti izuzete od obveze da zamrznu ili smanjuju eksploataciju. U Stratforovoj analizi od 30. rujna posebno se ističu Nigerija, Libija i Irak. Najveći skok proizvodnje očekuje se u Nigeriji, gdje je proizvodnja sa 1,8 milijuna barela na dan potkraj 2015. do lipnja ove godine pala na samo 1,28 milijuna. To se dogodilo zbog napada pobunjenika i većih kvarova na naftovodima Forcados i Qua Iboe, što je smanjilo isporuke za oko 525 tisuća barela na dan, ali oba ta naftovoda trebala bi ovoga mjeseca ponovno proraditi. U Libiji je proradio izvozni naftni terminal Ras Lanuf, zatvoren od 2014., a spreman je za isporuke i dugo zatvoreni terminal Zueitina. U jednom trenutku, početkom kolovoza, proizvodnja nafte u Libiji pala je na samo 200 tisuća barela na dan, ali već je obnovljena na otprilike 485 tisuća i raste. U Iraku je sporazum kurdskih lidera iz Arbila i vlade u Bagdadu omogućio izvoz oko 150 tisuća barela nafte iz Kirkuka. Izvan OPEC-a, u Kazahstanu, počinje proizvodnja na divovskom polju Kashgan. Svima njima eventualni rast cijene nafte dat će novi poticaj, a Saudijcima dodatnu glavobolju. I bez svega toga OPEC-ov načelni sporazum o smanjivanju proizvodnje naići će u realizaciji na mnoge prepreke. Najteže će biti privoljeti Iran na rezanje proizvodnje. Premda je, kako piše Stratfor, saudijski ministar za naftu rekao da Iranu treba dopustiti da nastavi najveću proizvodnju „koja ima smisla“, Riyad i Teheran ne slažu se oko toga kolika bi ta proizvodnja trebala biti. „Domaći će pritisci sprečavati Teheran da pristane na restrikcije vađenja nafte premda je iranska proizvodnja od 3,6 milijuna barela na dan dosegnula tehničke limite“, smatra Stratfor. „Pristane li na zamrzavanje proizvodnje na sadašnjoj razini, iranski predsjednik Rouhani, koji će se dogodine natjecati za reizbor, naći će se na udaru kritika da Iran ‘sam sebi uvodi sankcije’”. Naposljetku, čim sporazum iz Alžira dođe u fazu operacionalizacije, među članicama OPEC-a oživjet će stari prijepori oko proizvodnih kvota pojedinih zemalja te oko toga tko će i kako te kvote mjeriti. Prema dosadašnjem iskustvu, članice OPEC-a toliko su prekoračivale dodijeljene im kvote da je čitav sustav kvota vrlo brzo napušten. Nemali razlog tome bila je i činjenica da su se izvješća o proizvodnji koja su podnosile same zemlje članice i izvješća neovisnih izvora drastično razlikovala. Za četiri-pet zemalja članica brojke su se razlikovale i za 200.000 barela na dan. No, to se ne odnosi samo na pojedine zemlje članice, nego i OPEC u cjelini: dok je kartel izvijestio da je u kolovozu proizvodio 34,3 milijuna barela nafte na dan, sekundarni izvori izračunali da je proizvodnja iznosila 33,24 milijuna. Zbog svega toga analitičari procjenjuju da OPEC-ov sporazum iz Alžira neće imati većeg utjecaja na globalno tržište nafte. U tom slučaju bit će na gubitku i zemlje uvoznice nafte: njima bi, naime, bar malo skuplja nafta dobro došla da se izvuku iz pogubne deflacije.