‘Mali čovjek’ – kako mu stvarno pomoći?
Upredizbornim i postizbornim izjavama naših političara često se spominje pojam „malog čovjeka“. Najčešće se to može čuti kroz izjave političara sa svih dijelova političkog spektra o tome da se njihove stranke brinu o „malom čovjeku“. Pod „malim čovjekom“vjerojatno svi naši političari misle na građane naše zemlje koji su lošijeg socijalnog statusa, odnosno malih i manjih osobnih prihoda i bogatstva. I, mada je sama definicija malog čovjeka upitna (siguran sam da nitko ne voli da ga se naziva malim čovjekom, jer materijalne vrijednosti nisu te koje određuju tko je mali, a tko veliki čovjek), pogledajmo što su to naši političari stvarno napravili i rade za te tzv. male ljude. Ako pogledamo unazad zadnjih 8 godina, odnosnom od početka krize naovamo, rezultati te sveprisutne političke borbe za malog čovjeka su poražavajući. Od gubitka radnih mjesta do pada gospodarstva od nevjerojatnih 12%. Naime, od početka krize niti jedna Vlada i politička opcija nisu napravile gotovo ništa temeljito i dubinski da zaustave ekonomsko urušavanje zemlje i stvore osnove za održivi rast i bolji život svim svojim građanima. Naši su se političari uglavnom brinuli kako ostati i biti na vlasti i namiriti vlastite potrebe. Gotovo osam godina političkog nečinjenja za vrijeme krize plus 10 prije toga propuštenih godina za prave reforme koje su nas mogle pripremiti za krizu, dovelo nas je do toga da smo danas predzadnja zemlje po gospodarstvu u EU. Kako politika uistinu može pomoći ljudima slabijeg ili lošeg socijalnog statusa, da se njihovo osobno stanje popravi? Za nas poslodavce odgovor je jasan – reformama koje će omogućiti efikasniju i jeftiniju državu, koje će omogućiti poticajnije uvjete za poslovanje i investicije. Dok će političarima izbjegavanje promjena opravdavati tvrdnjama da će reforme ugroziti „male ljude“, istina je upravo suprotna – reforme se moraju provesti baš radi „malog čovjeka“. Jednostavno - bez reformi neće biti ni poslova ni dobrih plaća, ni boljeg života „malih ljudi“u Hrvatskoj. Privatni sektor je s početkom krize započeo radikalni proces prilagođavanja novim uvjetima poslovanja, jer drugog izbora nije bilo. Rezultate tih teških i dubinskih odluka vidimo sada, kada privatni sektor vuče zemlju u rast gospodarstva od preko 2 posto. To je način kako svaki poslodavac može i mora brinuti o svojim ljudima osiguravajući im posao, sigurna i sve bolja primanja. No, da bi rast mogao biti veći, da bi radnih mjesta bilo više, da bi plaće mogle rasti značajnije - u stvarnu borbu za „malog čovjeka“, osim poslodavaca moraju se uključiti i političari s konkretnim i ozbiljnim djelima/promjenama/reformama. Jer mi ne možemo mijenjati zakone koji su loši, organizirati da javna uprava, zdravstvo, pravosuđe i obrazovni sustav rade kako treba, upravljati državnim tvrtkama i imovinom tako da donose dobit, a ne trošak, odgovorno trošiti državni novac i upravljati javnim financijama…. Kada se to počne mijenjati tvrtke će nam biti konkurentnije, jer ćemo imati jeftiniji kapital, plaćat ćemo manje poreza i ostalih nameta, manje ćemo vremena i resursa trošiti na birokraciju, imat ćemo uslužnu i učinkovitu administraciju, adekvatnije obrazovane mlade ljude i radnu snagu…. Tada ćemo otvarati više radnih mjesta, tada će radnici imati veće plaće, a „mali ljudi“zaista živjeti bolje. I zato, promjene treba provesti upravo radi „malih ljudi“ako se politika zaista za njih bori. Međutim meni se čini da bi se političari umjesto za „male ljude“trebali boriti za „velike ljude“. Hrvatska može biti zemlja upravo „velikih“, a pod tim mislim sretnih, realiziranih, materijalno situiranih i zadovoljih ljudi. Naš zajednički cilj treba biti da u ovoj zemlji živi što manje „malih“, a što više „velikih ljudi“. S nestrpljenjem čekamo novu Vladu nadajući se da će se ona uistinu brinuti o interesima svojih građana i konačno pokrenuti promjene, bez ikakvog odlaganja ili taktiziranja, kako bi Hrvatska čim prije bila uspješna i prosperitetna zemlja, sretnih i „velikih ljudi“.