Plenković će za koji mjesec iz oblaka tresnuti o zemlju punu nevolja i siromaštva
Ovo su najsretniji dani u karijeri Andreja Plenkovića. Vrhunskim je stilom formirao vlast, a još ništa nije učinio kao premijer pa može uživati u nedirnutoj čednosti. Svima je drag, lijevima zato što se nadaju da će HDZ učiniti puno manje desnim a desnima zato što im je donio pobjedu i još ih nije razočarao. Ženama zato što je stasit i zgodan. Medijima zato što je tolerantan, što ih silno uvažava i što je na jeziku okretan. Crkvi jer ga doživljava kao biskupa koji privlači vjernike. Europskoj uniji zato što joj je odan. Roditeljima jer je uspio. Ženi jer je donio ono što žene najviše vole – blizinu moći. Djeci zato što je drag njihovim mamama. Psima i mačkama zato što ih u svakoj prilici pomiluje... A ne sviđa se vrlo rijetkima, na primjer potpredsjedniku HHO-a Igoru Peternelu, koji na Facebooku piše: “Već se stvara kult ličnosti! Pršte naslovi kolumnista i rektalnih analitičara kako je Plenkoviću uspjelo ono što nikome nije. Dobio je 91 potpis. Pa što onda?” Peternel dodaje kako je Plenković na izborima pobijedio samo zato što je Milanović “svojom retorikom i pojavom zamolio glasače ljevice da ostanu kod kuće, a što su oni i poslušali”. U lipnju ove godine, dok je Plenković još bio kandidat za šefa HDZ-a, pisao je kako je tužno što HDZ-u predsjednika nameću oni koje je Tuđman zvao “guskama u magli” i “vragovima – crvenim, žutim i zelenim”. Pa je uskliknuo: “Ajmo, Plenkija za predsjednika... hitno! Jer tako žele Jutarnji, RTL, Index.hr i Nacional!! A ni GONG nije protiv.” Ovakvih, slabašnih protivljenja općem suglasju oko novog mandatara hrvatske Vlade ima još gdješto, ali ni to opće suglasje nije ništa drugo nego trenutačni dojam. Osim toga dojma i fraza Plenkovića, Petrova i drugih nema baš ništa. Štoviše, ima nagovještaja da bi se i ona oskudna konkretna obećanja, kao što je izglasavanje gospodarskog pojasa i zabrana ovrhe prve nekretnine, i to iz straha od EU i pod pritiskom (sve)moćnih banaka, mogla iznevjeriti. Nikad u samostalnoj Hrvatskoj, pa ni u vrijeme prve impresioniranosti Ivom Sanaderom, nije bilo većeg nesklada između stanja u zemlji i optimističnog ozračja što ga, uz nekritičku euforiju u javnosti, stvara buduća vlast. I da malo ispravimo Peternela – ne stvara se kult ličnosti samo od Plenkovića nego i od jedne do jučer malogradske političke zvijezde, samosvidljivog Bože Petrova. Valjda nitko u hrvatskoj politici nije tako brzo lokalne ambicije zamijenio nacionalnima (kao i mnogi drugi mostovci iz zabiti) i tako se brzo naučio nositi s televizijskim kamerama i novinarima, mijenjati stavove u jednom danu i te promjene bez srama i zamuckivanja opravdavati, izigravati autoritet za sve dok temeljitog znanja nema ni iz čega. I neistina je kad Petrov u dobrohotnosti prema Mostu prednost daje Plenkoviću pred Karamarkom. Karamarko mu je dao šest ministarstava, Plenković samo četiri, Karamarko je pristao da ne bude premijer i promaknuo ga u potpredsjednika Vlade, dok mu je Plenković dao mjesto pred- sjednika Sabora na kojem je više djelatan stražnjicom dok sjedi i predsjeda nego glavom. Vidio je da ne može više, i vlastohleplje je proždrlo revolucionarnost i reforme. Ne sluti na dobro što se takav Petrov i Plenković već sada ponašaju kao da su za Hrvatsku učinili dovoljno. Vjerojatno im i ne pada na pamet da bi za nekoliko mjeseci iz oblaka sadašnje dojmljivosti i općeg suglasja mogli tresnuti o zemlju u kojoj ništa neće biti dobro. Građani ne znaju ništa što bi oni sami za Hrvatsku mogli učiniti, jer ni za jedno područje nemaju uvjerljiv program. Plenković, na primjer, dosad nije rekao ni jedne riječi iz koje bi se dalo pomisliti da je spreman i na konflikte – s bankama, tajkunima, inozemnim i domaćim profiterima, uvoznim lobijem, Europskom unijom ili s bilo kim drugim tko za svoj račun cijedi ovu zemlju i njezine građane. Bez te spremnosti i razrađenog sustava u kojem bi se sve gospodarske i financijske čimbenike prisililo da rade u nacionalnom interesu boljitka neće biti. I ni izdaleka se rezultati neće moći postići s lakoćom s kojom se osvojilo mjesto predsjednika HDZ-a, s kojom su završeni pregovori HDZ-a i Mosta i formirana vlast. Već do Božića nestat će te lakoće, dojmljivosti i općeg suglasja, na što oni koji će u fotelje zasjesti za nekoliko dana po onome što govore baš i ne misle. Čeka li nas isto razočaranje kao i nakon ustoličenja Račana i Budiše, Sanadera i Milanovića!?
Ne sluti na dobro što se Petrov i Plenković već ponašaju kao da su za Hrvatsku učinili dovoljno