‘Dva Hrvata – tri stranke’ vrijedi i danas, osim u ratu i u sportu

Osim turističke promocije, sve ove godine nismo radili gotovo ništa na sustavnom upravljanju vlastitim identitetom i imidžem, odnosno na izgradnji Hrvatske kao političkog, gospodarskog i kulturnog brenda. Još uživamo i dobar imidž koliko stihijski pristup

Bgoran.gerovac@vecernji.net ožo skoko autor je knjige “Kakvi su Hrvati?” koja je i prije službene promocije uvelike zaintrigirala javnost. U traganju za odgovorom Skoko je bez milosti secirao sva područja života i bez predrasuda oslikao svako od njih. Ipak, najintrigantnije je i dalje pitanje kakvi su zapravo Hrvati. Teško je generalizirati. Moramo imati u vidu da je naš hrvatski identitet prilično kompleksan i raznolik s obzirom na stoljetne utjecaje Rima i Venecije, Beča i Pešte, odnosno Srednje Europe, Turskog Carstva, Bizanta i Balkana pa se prilično razlikujemo od regije do regije. Doduše, ima i puno toga u čemu smo slični pa pojednostavljeno možemo reći da su Hrvati prilični individualci i teško postižu zajedništvo, osim u ratu i sportu, o čemu svjedoči izostanak ozbiljnije suradnje oko velikih projekata u gospodarstvu, ali i ona narodna „Dva Hrvata – tri stranke“. Također, skloni smo poslušničkoj i autoritarnoj kulturi pa se volimo klanjati vođama, a ne razvijati pravu demokraciju. Spremni smo precjenjivati sve što dolazi sa zapada i stavljati se prema njemu u inferioran položaj, a nadmoćno se postavljati prema svemu što dolazi s istoka. Imamo kompleks male zemlje i malog naroda, iako je od nas teritorijalno manje čak devet članica EU, kojima uopće nije problem pokazati svoju dominaciju unutar institucija EU. Nažalost, imamo puno kompleksa, za razliku od naših susjeda Srba koji ih imaju premalo, kako je rekao dobitnik Pulitzera Chris Hedges – kaže na početku razgovora dr. sc. Božo Skoko.

Što je najpozitivnije u hrvatskom mentalitetu i identitetu?

Činjenice upućuju na to da su Hrvati prilično otvoren, tolerantan i prilagodljiv narod, unatoč nekim etiketama koje sami sebi prišivamo. Isto smo tako i kreativan narod. Pritom, kad kažem kreativan, mislim na doprinose umjetnosti, kulturi, kreativnim industrijama, ali i na onu negativnu kreativnost u zaobilaženju zakona i nadmudrivanju s institucijama. Hrvati su i miroljubiv narod, iako nas kroz povijest bije glas ratobornih. Zapravo su veliki domoljubi i ponosan narod, pa su spremni žrtvovati se za više ideale, daleko više od nekih drugih europskih naroda. Profesor Kale pisao je da Hrvati imaju istančan osjećaj za pravdu i pravednost, da si vole međusobno pomagati te da imaju izraženu ljubav prema majci u obitelji, ali i Majci Božjoj. Kroz povijest smo često imali problema s tzv. političkim elitama. Moram priznati da su naši vlastodršci posljednje desetljeće prilično lutali bez osjećaja za nacionalni identitet, zajedništvo i nacionalne interese, pa je u državi stvorena prilična psihoza, rastresenost, pesimizam, nastale su podjele… Krajnje je vrijeme da okupimo kreativnu energiju, stvorimo potreban optimizam, postignemo zajedništvo u ostvarenju ključnih nacionalnih ciljeva te počnemo cijeniti talentiranije, radišnije i sposobnije među nama umjesto svojih ideoloških istomišljenika.

Zašto je kod nas nemoguća sloga u politici i gospodarstvu?

Veliki hrvatski sociolog Josip Županov početkom devedesetih pisao je o egalitarnom sindromu koji smo naslijedili iz socijalizma i čiji korijeni sežu do predindustrijskog doba, a čija je glavna ideja da nitko ne smije dobiti više od onoga koji ima najmanje. Zbog tog sindroma smetaju nam svi oni koji strše iznad prosjeka, bez obzira na to je li u pitanju znanje i inovativnost ili poduzetništvo i bogatstvo. S time je povezana i intelektualna uravnilovka, odnosno svođenje svega na prosječnost, gdje inovacije nisu dobro došle. To se očituje i u odbacivanju stručnih znanja i profesionalnih kriterija, jer teško prihvaćamo da je netko pametniji ili sposobniji od nas. S druge strane, nažalost, još nismo naučili što je demokracija, što znači imati vlastitu državu i boriti se za nacionalne interese, a nedostaje i odgovornosti prema zemlji i narodu. Nažalost, antiintelektualizam je zahvatio i naše institucije. Usporedimo strukturu Sabora RH devedesetih, kad je ondje sjedila društvena elita, i protekle sazive ili dosege ministara u vladama posljednjih deset godina s onima u vrijeme Tuđmana. Samo u Vladi nacionalnog jedinstva sjedila su 23 doktora znanosti. Razina obrazovanja, nažalost, nije dokaz sposobnosti, ali kad promovirate praksu da bilo tko može biti ministar ili zastupnik, gubi se pošto-