Književni nobelovac kojem je hrvatsko Ministarstvo kulture uskratilo potporu za knjigu
Badinter je u malome avionu pratio lijes na posljednjem putovanju Pariz – Jarnac; opisivao nam je teški doživljaj putovanja od 45 minuta: u sredini mrtvački kovčeg, sa strane dvije obitelji koje se nisu ni pogledale. Tko (se) pita kako je bilo moguće da François Mitterrand dva puna predsjednička mandata vodi dvostruki privatni život, u dvije, ili s dvije različite obitelji, i da to ostane pod plombom, taj ne zna da su u francuskom duhu samo zabrane zabranjive. Nobelovac Andre Gide toliko se hvalio svojim „trofejima“da je izazvao drugoga pisca – nobelovca Françoisa Mauriaca na ironični komentar: „Na svijetu ima tri milijarde žena. Još je jedna milijarda s kojom Gide nije spavao“! U Mitterrandovu slučaju, nije bilo toliko žena, pa nije bilo sasvim nemoguće skinuti žig tajnosti s njegova privatnoga života. Kuloari su znali da šef države (svaki) Božić provodi u Egiptu, u vili u Luxoru, iznad samoga Nila, koju mu je na raspolaganje davao Hosni Mubarak, a Novu godinu na imanju u Latcheu, uz španjolsku granicu, sa suprugom Danielle i s ostatkom (prve) obitelji. Čak ni paparazzi nisu tražili svoju zlatnu koku. Medijska je revolucija, srećom ili nesrećom, sustizala seksualnu, pa je Nicolas Sarkozy (samo) 20-ak godina kasnije bio sam svoj paparazzo, i s putovanja iz Egipta slao fotografije s Carlom Bruni. Talijanska manekenka i cabaret-pjevačica navikla je ovisiti o publicitetu, što će i sama gorko priznati na svoj račun na rastanku s Elizejima: „Znate što je najteže za kokoš? Prijeći s pijetla na magarca“! Za razliku od dječje iskrenosti neočekivane prve dame Francuske, a treće Sarkozyjeve supruge, i pogotovo njezina sretnog muža, koji su urbi et orbi oglašavali svoju zajedničku sreću, François Mitterrand, njegova druga (nevjenčana) žena i kći iz njihove veze, čuvali su rutinski svoje egipatske (i druge) tajne, čak i kad su piramide prenijeli na francuski teren. Za povjesničarku umjetnosti, kustosicu u Louvreu Anne Pingeont, piramida je predstavljala savršeni geometrijski oblik i najbolje likovno-arhitektonsko rješenje za novi ulaz u obnovljeni slavni francuski muzej. Mitterrand je, kažu upućeni, najviše slijedio njezinu želju kad je kineskom arhitektu Ieohu Ming Peiu povjerio da oblikuje središte Louvrea s piramidom. Tko bi se upustio u istragu o Mitterrandovu privatnom životu, morao bi skrenuti i u ograđeno ljubavno dvorište njegova prethodnika Valeryja Giscard d’Estainga, kojeg je „Le Canard enchaîné“u jeku demografske krize nacrtao kako se u zoru vraća sretan mašući ženskim gaćicama kao svojim prilogom „demografskoj obnovi nacije“, ili na njegova nasljednika Jacquesa Chiraca, koji je, kako tvrdi Christian Delporte u knjizi “Povijest političkoga udvaranja”, za svoje ljubavnice rezervirao posebne plaže. „Vlast daje onima koji je obnašaju nevjerojatnu sposobnost privlačenja“, tvrdi pisac. „Gotovo svi zlorabe taj afrodizijak“. Chiracov vozač je u osvetničkoj knjizi (zbog otkaza) opisao sve njegove avanture, s poantom koja nije dizala njegov ljubavnički ego (“11 minuta s tuširanjem“, prema vozačevu kronometru), a supruga Bernardette rezimirala je njihov zajednički život u depresivnu formulu: „Kad sam se udavala, imala sam tri cilja: htjela sam za muža bogatog čovjeka – promašila; željela sam čovjeka istog socijalnog miljea – opet promašila; sanjala sam da ću imati vjernog muža – također promašila“.
Vespa umjesto dvorca
Nisu prve dame bile i najsretnije žene u državi, ako nisu bile Germaine Coty, da uživaju u tome da služe juhom svoga supruga-predsjednika, ili Yvonne de Gaulle, da čuva konzervativnu misiju da u Elizejsku palaču ne uđe nitko tko je raskinuo katoličku svetinju braka. Sa Giscardovom suprugom Anne Aumon već je bilo drukčije, ona je mužu statirala s desne strane kod novogodišnjih poruka, a na skijanju, tvrdi poznati TV voditelj Michel Denisot, nosila i svoje i suprugove skije; s Cecilijom Ciganer-Albeniz, institucija prve dame pala je definitivno u vodu: kapricioznim ponašanjem, Sarkozyjeva bivša supruga abdicirala je s izmišljenog trona, dajući time obilni prilog rušenju sakrosantne institucije predsjednika Republike; konačnu je riječ, ipak, imao sam Sarkozy, kad je ukidao čvrste granice između privatnoga i javnoga života: prvi predsjednik koji se rastao za vrijeme mandata; prvi predsjednik koji se oženio u vrijeme predsjedničke službe; prvi predsjednik koji je u Elizejskoj palači postao otac… Nova vremena i novi običaji, u koje se mukotrpno uklapao vječni neženja François Hollande, za razliku od Mitterranda, drugi socijalistički predsjednik Pete Republike nije uspijevao zadržati plombu na svome privatnom životu; nije imao njegovo lukavstvo. Suprotno Sarkozyju, nije svoje ljubavi gurao pod nos drugima, ali ih nije mogao sakriti, misleći naivno da će s običnom vespom napraviti ono što su kraljevi u svoje vrijeme radili gradnjom tunela ili posebnih dvoraca za svoje ljubavnice. Sadašnji predsjednik kao da nije odrastao u Francuskoj. Mitterrand je i u tom pogledu bio vještiji taktičar: za šetnju s jedne na drugu stranu Seine, od Elizeja do državne zgrade u kojoj je stanovala Anne Pingeont s kćeri, obično je koristio društvo čuvara državnih lovišta Françoisa de Grosouvrea. Nesretni se savjetnik ubio u predsjedničkoj palači a da nije potvrđeno porijeklo njegove depresije; priča da je izgubio predsjednikovu naklonost ne zvuči uvjerljivo, jer je Mitterrand, uza sve mane koje mu pripisuju, bio izuzetno vjeran svojim prijateljima. Uostalom, pisma ljubavi, zasad samo s jedne strane, otkrivaju manje poznato lice političara, kao čovjeka koji zna i može voljeti, i koji je u stanju literarno opisati svoje osjećaje. Najplodniji francuski pisac u posljednjih pola stoljeća, akademik Jean d’ Ormesson kao da je čitao zatvorena pisma kad je rekao: „Francuzi vole svoj jezik. A François Mitterrand izražava se briljantno, s velikim umijećem i na čast francuskoj sintaksi“.
Kada je 2004. godine Nobelovu nagradu za književnost dobila Elfriede Jelinek, autorica romana „Pijanistica“, vodile su se jetke polemike o njezinim književnim dometima. Kada je lani Nobelovu nagradu dobila bjeloruska autorica Svjetlana Aleksijevič, mnogi su tvrdili da ona ne piše literaturu. Dio književnog establišmenta nije dobro reagirao ni na dodjelu Nobelove nagrade talijanskom dramatičaru Dariu Fou 1997. godine (zanimljivo je da je Fo umro točno na dan kada je objavljen dobitnik Nobelove nagrade za 2016. godinu). I za turskog prozaika Orhana Pamuka, laureata iz 2006., tvrdili su da je Nobela dobio iz političkih razloga i preko reda, nekima je dvojbena bila i njemačka autorica porijeklom iz Rumunjske Herta Muller, pa onda nikoga ne treba čuditi ni val polemičnih mišljenja o Bobu Dylanu, američkom glazbeniku, kao ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Da se odmah razumijemo, Dylan nema opsežan literarni opus i nije tipičan pisac iz lektirnih čitanki, ali ima ogromnu publiku, a time i utjecaj. Dylan nije (samo) tekstopisac, nego autentični pjesnik kojem su izdavači diljem svijeta objavljivali pjesničke zbirke (uostalom, dobio je i počasnog Pulitzera u čijem se obrazloženju naglašavala liričnost njegovih stihova). Dakle, Bob Dylan je i pisac koji ima nedvojbenih književnih poriva pa je još daleke 1966. godine napisao i eksperimentalnu prozu, kraći roman toka svijesti „Tarantula“, koji je, na sreću, objavljen i u Hrvatskoj, i to u koprivničkom Šarenom dućanu. A u toj razbarušenoj knjizi koja je i na premijerno objavljivanje u Americi čekala nekoliko godina, Dylan je jasno napisao da svjesno nastavlja tamo gdje su stali Dostojevski, Melville, Kafka, Sartre, Tolstoj… Zanimljivo je da je Šareni dućan objavio i knjigu poznatog američkog svestranog pisca Sama Sheparda „Kotrljajuća grmljavina“, zapravo Shepardov dnevnik o turneji Boba Dylana iz 1975. i 1976. godine, kada je Dylan muzicirao s kolegama i prijateljima među kojima su bili i Joan Baez i Allen Ginsberg. Uostalom, baš je Ginsberg izjavljivao da je Bob Dylan prije svega odličan pjesnik, a tek onda rock-glazbenik. Očito, Dylan je dio američke živopisne intelektualne kreme, dio umjetničke elite koja svakako ima najveći utjecaj na svjetsku kulturnu scenu, i to ponajviše putem naširoko rasprostranjene diskografske i filmske industrije. A u tome naoko introvertirani Dylan pliva kao riba u vodi. U svom dugom životu (rođen je 1941. godine u američkoj državi Minesotti u skromnoj obitelji židovskih izbjeglica iz istočne Europe) bio je i glumac, scenarist, čak i režiser, te slikar i skulptor. O njemu je napisano na desetke biografija i studija, dobio je brojne nagrade i snimio brojne albume. A s diskografskom i koncertnom djelatnošću ni izdaleka ne želi stati. Njegova autobiografija „Kronike“(u Hrvatskoj ju je objavio Algoritam) bila je 2005. proglašena memoarskom knjigom godine. O Dylanu se i u Hrvatskoj pišu seminarski radovi i promišlja se njegova, mahom angažirana, protestna poezija. Uostalom, o Bobu Dylanu film je snimio i jedan Martin Scorsese (riječ je o naslovu „Bez povratka kući“). Pomalo je preuzetno i prejeftino Dylana nazivati trubadurom. Prije je on pomalo rezervirani, cinični prorok, predvodnik jedne buntovne generacije koja se uzaludno borila protiv ratova i nepravdi, ali je ostavila itekako dubok trag u umjetnosti. Istina, riječ je o generaciji koja je prvenstveno obilježila šezdesete godine prošlog stoljeća, ali je zahvaljujući ponajviše baš Bobu Dylanu ostala amblematski totem zapadne civilizacije sve do današnjih dana. Pomalo je nevjerojatno, ali i simptomatično da u Hrvatskoj nije objavljena nijedna knjiga Dylanove poezije. Doduše, Hrvatsko društvo pisaca, prevoditelj Vojo Šindolić i urednik Kruno Lokotar pripremali su objavu zbirke Dylanove poezije, ali projekt je zaustavljen jer je Ministarstvo kulture uskratilo financijsku potporu za tu knjigu. Potpuno kriva odluka. Upravo populariziranjem autora poput Boba Dylana može se afirmirati vrijednost poezije kao književne vrste. Upravo Nobelova nagrada za Boba Dylana može književnicima osigurati novu, netradicionalnu publiku. Dylan kao nobelovac? Bolja vijest za književnost i Nobelovu zakladu nego za Dylana.