Naš otpor proslavile su marame koje danas nosi svatko tko se buni
Reportaža iz Hebrona iz tvornice kufija čiji je vlasnik bivši zagrebački student
Naše marame kupuju stranci solidarni s težnjama našeg naroda. No pojavile su se sada kineske, puno su jeftinije, ali su loše, poput cigaret papira
Dok u Parizu radnik na ulici maramom zaklanja lice od suzavca, a u Madridu ogorčena studentica uzvikuje parole protiv reforme tržišta rada, u jednoj maloj tvornici u Palestini deset radnica sjedi za bučnim strojevima. Željezne poluge pomiču se naprijed – natrag, a pod njihovim prstima crna i bijela tkanina dobivaju obris te se konačno pretvaraju u maramu. Pogon na jugoistočnom rubu grada Hebrona dom je “kufije” ili “palestinke”, simbola palestinske nacionalne borbe ali i svjetski poznatog modnog detalja. “To je zaštitni znak svih onih koji traže pravdu”, govori Jouda Hirbawi, jedan od vlasnika tvornice stare 55 godina. Hirbawi Textile, koju vode trojica braće, prva je i jedina tvornica ovih marama u Palestini. Do nje vodi krivudava cesta uzbrdo, a takav je bio i život ovog obiteljskog biznisa s petnaestero zaposlenih. Jouda je 80-ih godina otišao u Zagreb studirati medicinu jer je Jugoslavija, kao dio pokreta nesvrstanih zemalja, nudila takvu mogućnost mladima iz arapskog svijeta. Rado ju je prihvatio te napustio rodni kraj obilježen nasiljem i željom za stvaranjem samostalne države. No 1991. počeo je rat u Hrvatskoj pa mu je obitelj u Palestini savjetovala da se vrati doma. Tvornica u Hebronu tada je proizvodila oko 150.000 marama godišnje, a Joudin otac Jaser uspio je uspostaviti stabilan posao. Jouda je napustio Zagreb ne završivši studij. “Sjećam se dragih ljudi ondje”, kaže na hrvatskom jeziku sada 50-godišnji Palestinac. “No morao sam otići.” Dvije godine poslije u norveškom glavnom gradu Oslu postignut je prvi mirovni sporazum između Izraela i palestinskih političara okupljenih oko Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Deklaracija, službeno potpisana u Washingtonu, uključivala je stvaranje Palestinske samouprave u skladu s pravom na samoodređenje naroda te povlačenje izraelskih vojnika. Palestinci su se obvezali priznati Izrael. Palestinski vođa Jaser Arafat, koji se tada susreo s izraelskim premijerom Jitzhakom Rabinom, imao je glavu pokrivenu kufijom. On ju je i učinio svjetski poznatom noseći je u svakoj prilici tijekom višedesetljetnog sukoba. Na zidu tvornice u Hebronu na-
Ovo je vjerojatno najpoznatiji palestinski proizvod na svijetu. Bilo bi tužno da ga izgubimo
lazi se njegova velika slika, a Joudin 58-godišnji brat Abed ne dvoji gdje je nabavio crno-bijelu maramu. “Kufije koje je Arafat nosio proizvedene su ovdje”, naglašava. No te 1993. godine, potpisivanjem sporazuma iz Osla, novostvorena Palestinska samouprava otvorila je svijetu svoje tržište, što je donijelo val jeftine robe iz Kine. Kineski proizvođači, u velikom globalnom iskoraku, počeli su masovno šivati kufiju te je izvoziti i u Palestinu. Tvornica na rubu Hebrona bačena je na koljena. Dvije godine nakon sporazuma iz Osla proizvodnja se svela na četiri stroja iz kojih je izlazilo 10.000 marama. Niti jedna nije bila izvezena.
Naš je otpor jedinstven
“Kineske kufije su jeftinije”, kaže Jouda. “No nisu kvalitetne. One su poput cigaret-papira.” Napominje kako kineski proizvođači koriste poliester i nekvalitetni pamuk, dok njihove, osim detaljnijeg rada i boljeg materijala, imaju i povijest. Ove marame se tradicionalno nose u arapskim zemljama, a ime vuku iz iračkog grada Kufe, udaljenog 170 kilometara južno od Bagdada. Služile su za zaštitu očiju i usta od vijavice i pustinjskog pijeska te glave od sunca, a kasnije su, ovisno o boji i uzorcima, postale dijelom identiteta različitih plemena, klanova i skupina. U Palestini su crno-bijele nosili poljodjelci. Ljudi sa sela pokrenuli su 1930-ih godina pobunu protiv Britanaca, pod čijim se mandatom našla Palestina nakon prvog svjetskog rata, a stanovnici gradova su ih počeli nositi iz solidarnosti kako ustanici ne bi bili primijećeni ondje. Nakon povlačenja Britanaca, koji su omogućili Židovima osnivanje Izraela 1948. godine, crno-bijela kufija je postala simbol nacionalnog jedinstva. Tvornice marama postojale su u susjednom Jordanu, Siriji i Iraku, državama nastalima britansko-francuskim povlačenjem granica u pijesku. “Naš je otac htio da i Palestina ima svoju tvornicu. Zato je otvorio ovo mjesto”, kaže Abed Hirbawi. Pogon je izgrađen 1961. a nekoliko godina kasnije kufiju su počeli nositi mladi i žene kao simbol otpora i palestinskog identiteta. Prošle godine je, kaže Jouda, prodano između 70.000 i 80.000 marama. Kupuju ih stranci solidarni s težnjama Palestinaca te turisti prilikom posjete tvornici. Narudžbe se zaprimaju putem online trgovine Amazon i interneta pa se razvoze kombijima preko izraelskih kontrolnih točaka na cestama oko Hebrona. Brodovima odlaze u europske luke. Francuska je zemlja u kojoj je najveća potražnja, a zatim slijede Engleska, Njemačka i Španjolska. “To je vrlo korisno oruđe ovdje u Francuskoj posljednjih mjeseci”, kaže Gabriel, 35-godišnji rad- nik na željeznici u Parizu, koji predvodi prosvjede protiv reforme tržišta rada. “Bez zaštite od suzavca nemoguće je sudjelovati u prosvjedima”. No kufija je za njega i njegove kolege pred kordonom policije puno više od oruđa, ona je “lijep simbol otpora”. S prekrivenim licima od lipnja izlaze na ulice reći ne mjerama lakšeg otpuštanja i zapošljavanja radnika koje poduzećima daju veću slobodu u rezanju plaća i dopusta. “Borba palestinskog naroda univerzalni je primjer otpora radnika i naroda u čitavom svijetu. Niti jedan odjevni predmet nema takvo značenje kao ova marama”, napominje Gabriel. Njegova crno-bijela kufija ima oznaku tvornice iz Hebrona. U Parizu ih naručuju preko interneta ili kupuju u trgovinama poput BBoyKonsiana, alternativne trgovine za revolucionarni rap, reggae i drugu vrstu glazbe. Osim crno-bijelog primjerka popularna je i crveno-bijela, podrijetlom iz Jordana koju su zbog boje prvo prigrlili palestinski marksisti, a danas ih u svijetu često nose ljevičarski militanti i komunisti. Takav rubac ponekad je nosila Leila Khaled, prva žena koja je otela avion 1969. godine. Odrasla u palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu, sjeverno od Izraela, pridružila se organizaciji Narodna fronta za oslobođenje Palestine te je s kalašnjikovom u rukama i pomoćnikom otela avi- on na letu iz Los Angelesa prema Tel Avivu. Danas živi u Ammanu, glavnom gradu Jordana. Kufije su nosili i neki napadači bombama u okupiranom Iraku i Afganistanu nakon američke invazije, pa se tu maramu povezuje s terorizmom. “To bi bilo nepošteno. Nitko nema monopol na njezino nošenje”, kaže Abed. Na ulicama zapadnoeuropskih gradova takve marame su uobičajeni modni detalj, bez obzira na to je li riječ o anti-ratnim prosvjedima, političkom aktivizmu ili tek o modi. Studenti omotani kufijom sjede na hodnicima najvećeg madridskog sveučilišta Complutense odakle kreću mnogi prosvjedi protiv mjera štednje i liberalizacije tržišta rada.
U različitim bojama
“U ovom ambijentu ona je sastavni dio studentske opreme”, kaže 28-godišnja María Rosario, koja je ondje studirala politologiju. Na tom su fakultetu predavanja držali Pablo Iglesias i ostali vođe stranke Podemos, nastale 2014., a sada treće po broju zastupnika u parlamentu Španjolske. María Rosario i dalje nosi oko vrata kufiju, no sada šarenu s ružičastim, narančastim, svjetloplavim, modrim i zelenim uzorcima. Gonçalo, 25-godišnji student dizajna u Amsterdamu, kaže kako su se kufije učvrstile kao dio urbane kulture na Zapadu. “Pitanje je samo kakvu boju i materijal preferirate i s čime ju kombinirate”, napominje. On nosi klasičnu koju je kupio za posjeta tvornici u Hebronu. Iz njezinih strojeva izlaze marame najrazličitijih boja. Prodaju se po cijeni od 50 kuna. U Palestini ih nose kako bi se zaštitili od zime i vjetra. “Imam ih nekoliko i stvarno su odlične kada zahladi”, kaže 23-godišnja Samira u gradu Ramalli, mjestu gdje se nalazi grobnica Jasera Arafata preminulog 2004. i po kojem je glavni trg dobio ime. I njezine ih prijateljice imaju u različitim bojama. Nose ih zavezane oko vrata, a kada puše, omataju glavu te im se vide samo oči. Samo ih stariji ljudi nose preko glave učvršćene crnom vrpcom, kao što je to radio Arafat. Godine 1995. braća su zatvorila tvornicu jer je potražnja pala na neodrživu razinu. Pet godina se u Palestini nisu proizvodile marame, no Hirbawi je onda opet upalio svjetla u prostoriji koja izgleda poput skladišta. Strojevi su počeli brujati, a palestinske zastavice visjeti za stropa. “Shvatili smo da je to jedino što znamo raditi. Zato smo ponovno pokušali”, kaže Jouda dok Abed priprema čaj te ga ulijeva u šalice na drvenom stoliću. Popodne je i više nema nikoga od radnika. Strojevi su privremeno utihnuli. Braća sanjaju o proširenju tvornice iako se malo dalje na podu nalaze neprodane marame različitih boja. Zapakirane su u prozirnim plastičnim vrećicama s crnim natpisom “Hirbawi Kufya Original” – Made in Palestine. “Ovo je vjerojatno najpoznatiji palestinski proizvod na svijetu”, napominje Abed. “Bilo bi tužno da ga izgubimo”.
Arafat je učinio kufiju svjetski poznatim brendom i zaštitnim znakom otpora