Politički kadrovi ugrožavaju već dobivena sredstva iz fondova EU
Voditeljica Kulture promjene SC-a u Zagrebu Nataša Rajković analizira stanje u hrvatskoj kulturi te upozorava na brojne alarmantne apsurde
Kultura promjene SC-a u dvanaest je godina djelovanja organizirala niz filmskih, kazališnih, glazbenih i likovnih programa U zagrebačkom Studentskom centru upravo je održano uspješno “pobjesnjelo izdanje” Ganz festivala, u kojem su se raznorodni europski umjetnici pozabavili fenomenom bijesa. Tim povodom razgovarali smo s prvom ženom Kulture SC-a Natašom Rajković.
Je li programski fokus na ljutnju vaš komentar stanja u društvu?
Apsolutno. Umjetnička voditeljica festivala Silvija Stipanov osmislila je program kojim smo pokušali reći da bijes koji dominira kao stanje, kao reakcija može biti i zdrava emocija. Osjećaj “neću i ne mogu više tako!” trebao bi moći ljude pokrenuti, a ne obezvoljiti. To se vidjelo i na rezultatima nedavnih izbora, koji su dokazali da sve više ljudi traži neku novu opciju, ali i da će se uskoro morati uzeti u obzir glas neglasača.
Govori se da živimo u postracionalnom vremenu, u kojem se političke odluke baziraju na emocijama, a ne na činjenicama.
To je točno. Drugi je problem što je velik broj ljudi koji javno govore zapravo neuk. To se vidjelo na primjeru referenduma u Velikoj Britaniji, ali i na aktualnim izborima u SAD-u, kao i u našoj javnosti gdje čujete doktore znanosti koji ne razlikuju pojmove kao što su npr. komunizam i socijalizam. Zanimljivo je da danas nema političke opcije koja bi prepoznala i reagirala na činjenicu da se civilizacijski standardi koje smo dosegli dovode u pitanje, pa čak i sustavno urušavaju.
Kakav je u tom kontekstu položaj kulture u Hrvatskoj?
Što su političari nekulturniji i nepismeniji, to je više problema u sektoru. Nekad je bilo pitanje osobnog integriteta reći da podržavaš kulturu, a danas ljudi koji bi se o njoj trebali brinuti s ponosom govore da ne idu u kazalište. To je šteta, jer kultura ima kapaciteta da bude generator promjene i poboljšanja standarda, koji se ne mjeri samo BDP-om, premda je izravni i neizravni doprinos kulture i kreativnih industrija BDP-u mnogo veći nego što se mnogima čini. Prema istraživanju EUROSTAT-a, 60 posto onih koji rade u kulturi su visokoobrazovani, znatno više nego što je opći prosjek, a i postotak žena u tom je sektoru viši od općeg prosjeka.
I kod vas u SC-u kulturne programe nosi grupa visokoobrazovanih žena. Susrećete li se s rodnom diskriminacijom?
Seksizam je možda i najjači odnos na kojem počiva naše današnje društvo. Od globalne pojave likova poput Donalda Trumpa do mikrorazine naše radne okoline. Otkad smo prije dvanaest godina u SC-u pokrenuli Kulturu promjene, izložene smo dociranju, pa i opstrukcijama, od strane ljudi koji uopće ne razumiju sektor kulture, a neki ni temeljne upravljačke norme. Sigurna sam da se to jednom muškarcu u istoj situaciji ne bi dogodilo, barem ne na tako uvredljiv način. Interesantno je da u Hrvatskoj imamo predsjednicu koja u ovim anakronim vremenima nema potrebu postaviti stvari na svoje mjesto radi popravljanja položaja žena.
Sve što govorite zvuči nepopularno. Jeste li imali problema zbog svojih stavova?
Moj stav je da treba biti stručan u svom poslu, a živim u zemlji gdje je stručnost posljednji kriterij. Kod nas se ni navodno lijeva ni desna politička opcija ne bave napretkom, razvojem. Nema kontinuiteta dobrih praksi i politika. I naš SC je mjesto na kojem se sijeku interesi stranaka oba spektra, pa ne iznenađuje da dolazi do retardacija standarda i normi jer stručnost u političkom kadroviranju nije kriterij. Mi uvijek iznova moramo objašnjavati da se, primjerice, novac koji je Unija dala za kazališni program ne može utrošiti na hrenovke, po čemu ispada da ni SDP-ovci ni HDZ-ovci ne znaju što su namjenska sredstva.
SC je partner u europskom programu APAP. Što to znači?
To u brojkama konkretno znači da smo tijekom sedam godina osigurali SC-u više od 600.000 eura na ime EU projekata, za programe i opremu, da smo ugostili niz međunarodnih umjetnika i jednako tako poslali naše umjetnike na rezidencije i gostovanja u inozemstvo. To je opipljiv oblik kulturne diplomacije koji, nažalost, trenutačnom vodstvu SC-a predstavlja problem jer ne razumiju smisao takvih suradnji. Zbog toga u ovom trenutku nemamo nikakve garancije da ćemo uspjeti provesti EU projekte koje smo započeli, kao ni one za koje smo aplicirali. A to bi značilo gubitak financiranja iz EU fondova i vraćanje već utrošenog novca iz proračuna SC-a, koji je upravo u sanaciji.
Jednom ste rekli da se na kulturu u nas gleda kao na socijalnu kategoriju. Na što se točno mislili?
Ganz novi festival u SC-u ove se godine bavio preispitivanjem nakupljene ljutnje Ni lijeva ni desna opcija ne uzimaju stručnost kao važan kriterij pri kadroviranju
Ako usporedite iznose dotacija pojedinim kazališnim kućama i njihove mjerljive uspjehe poput broja međunarodnih gostovanja, shvatit ćete da se u nas izvrsnost ne potiče, baš naprotiv, državni novac uporno se usmjerava u osrednjost kako bi neki ljudi imali posao. Ilustrirat ću vam to osobnim primjerom: kada smo Bobo Jelčić i ja dobili poziv da sa svojom predstavom gostujemo u uglednom berlinskom kazalištu Schaubühne, iz Ministarstva kulture su im savjetovali neka radije pozovu jednu drugu predstavu. Kad sam se obratila Ministarstvu za objašnjenje, rekli su “vas stalno nekamo zovu, a oni nikamo ne idu”. To mi je sada smiješno, ali je to zapravo tužna priča o neznanju. To neznanje koštalo nas je sramotne godine za kulturu u kojoj smo slušali kako smo uhljebi i paraziti, iako su rezultati rada u kulturi vidljivi i opipljivi.
Čitav sektor proglašen je uhljepskim a da nitko nije evaluirao rezultate njihova rada