Milanović prema Saboru još gori nego Kerum

Je li šef Kluba zastupnika SDP-a Zoran Milanović u sukobu interesa jer za vrijeme dok Hrvatski sabor zasjeda on u restoranu u Prištini vodi reklamnu kampanju u potrazi za novim poslom, a nakon što je nudio savjetničke usluge i u Albaniji? Je li u ijednoj zemlji parlamentarne demokracije takvo što moguće!? I ako jest, kako bi se proveo član parlamenta, k tomu bivši premijer, koji bi za radnog vremena parlamenta tražio unosniji posao u drugoj zemlji!? Pa makar bila riječ i o zemljama na čije pristupanje EU službena politika u Hrvatskoj i većina građana imaju pozitivan stav, odnosno nemaju specifične oprečne interese ili potrebu za prethodnim rješavanjem nekih bilateralnih problema. Da se razumijemo, to što bi netko i u tim okolnostima nudio svoje usluge stranoj državi, pa bila riječ i o Srbiji, to ne bi bio čin izdaje već stvar osobne poslovne etike, ali bivši visokorangirani dužnosnici moraju voditi računa i o političkom kontekstu. Kakva je sada vjerodostojnost naše vanjske politike prema Albaniji i Kosovu u vrijeme dok je na čelu Vlade bio Zoran Milanović? Je li ono za što se zalagao kao premijer bilo rezultat raščlambe u općem

Je li u ijednoj zemlji parlamentarne demokracije moguće da član parlamenta za radnog vremena nudi usluge stranoj zemlji

interesu ili nas Milanovićevo ponašanje sada tjera i na drukčije promišljanje? Nemamo razloga sumnjati u njegovo poštenje i ne pada nam na pamet tvrditi da je prije dvije i pol godine za službenog posjeta Tirani dalekosežno razmišljao vođen osobnim interesima kad je govorio da će Hrvatska pomagati Albaniji i da treba što prije početi pregovore o članstvu u EU. Međutim, legitimno je da netko postavlja i ta pitanja. Ili, barem, nije li prešao mjeru dopustivog kad ono što je radio kao državni dužnosnik u Tirani sada koristi u pokušaju ostvarenja privatnog angažmana vođen idejom “moram i ja nešto zaraditi”. “U obnašanju javne dužnosti dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati iznad javnog interesa”, odredba je koja obvezuje Milanovića i kao bivšeg premijera sve do siječnja sljedeće godine, te godinu dana nakon isteka aktualnog zastupničkog mandata. Noblesse oblige! Zar bivši premijer i aktualni zastupnik može ugovarati poslove sa stranom državom dok čak i načelnici općina imaju neke moralne obveze i ograničenja godinu dana po obnašanju dužnosti pa ih se kažnjava što, recimo, isto- dobno sjede u nadzornom odboru općinske komunalne tvrtke!? Stjepanu Mesiću je svojedobno Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa zamjerilo samo zato što je ni godinu dana nakon isteka mandata zasjeo u nadzorni odbor Ingre. Uzgred, Most i HDZ na to su zaboravili kad su ukinuli i ograničili naknadu pune ili pola plaće dužnosnicima po principu “6 plus 6” jer recimo odvjetnici godinu dana nakon prestanka dužnosti ne mogu radi sprečavanja sukoba interesa raditi u svom odvjetničkom uredu makar su dužnost obnašali samo jedan dan. No, pitanje je, čak i kad bi Milanović postao savjetnik neke strane države u regiji, je li takav slučaj obuhvaćen Zakonom o sprječavanju sukoba interesa. Izričito nije, a stvar je interpretacije može li se Milanovićev potencijalni sukob interesa podvesti pod neku opću odredbu kao recimo onu koja govori da “dužnosnici u obnašanju javnih dužnosti moraju postupati časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojanstvo povjerene im dužnosti te povjerenje građana”. Kako se u to uklapa Milanovićevo obnašanje dužnosti saborskog zastupnika i čuvanje digniteta bivše funkcije predsjednika Vlade? Iako je ogromna razlika između Zorana Milanovića i Željka Keruma, s gledišta političke kulture, među njima suštinski nema ama baš nikakve razlike. Podjednako su bahati i neotesani, te kao što je Kerum tako i Milanović dužnost saborskog zastupnika obnaša u najboljem osobnom interesu. Obojica su eklatantni primjeri za sve ono što saborski zastupnici ne bi smjeli biti. Zbog takvih je percepcija javnosti o Hrvatskom saboru kao leglu dobro plaćenih uhljeba koji ništa ne rade. S obzirom na Milanovićevu dosadašnju ulogu u hrvatskoj politici, njegova je odgovornost puno veća pa je onda i značajniji njegov doprinos nepoštovanju, ponižavanju i sramoćenju Hrvatskog sabora. Zabrinjavajuće je što u naizgled iznenada procvaloj demokraciji unutar SDP-a, nitko od kandidata za novog šefa SDP-a nema riječi kritike za Milanovićevo moralno urušavanje stranke. Nakon svih poraza koje su s njim pretrpjeli i nesagledive štete koju je učinio stranci, još uvijek nema nikoga da mu kaže kako više nema potrebe da glumi šefa. On je, navodno, rekao “dosta”, ali njemu se to još uvijek ne usude reći.