Nije problem kuća na kredit, nego Orepićev udar na Ustavni sud
Vijest da liječnik u gradiću u provinciji, a ne u rezidencijalnoj četvrti glavnog grada ili na Stradunu, gradi kuću od 120 tisuća eura na kredit, valjda upozorava građane da se dotični dobro opario kako je ušao u politiku pa sada gradi “dvorac” vrijednost
Kako mediji “od muhe prave slona”, a istovremeno napuhava nj e m sporednih događaja prikrivaju pravog “slona” tj. važnu vijest i temu, svjedoče dva recentna slučaja vezana uz Božu Petrova i Kolindu Grabar-Kitarović. Jutarnji list je ovog tjedna otvorio tobožnju “aferu” predsjednika Sabora dramatičnim naslovom: “Država mu sufinancira gradnju obiteljske kuće: Božo Petrov srušio trošnu jednokatnicu od 20.000 eura, gradi novo zdanje za milijun kuna.” Vijest je popraćena fotografijom na kojoj se Petrov kida od smijeha, valjda kako bi se poručilo čitateljima nešto u stilu: ha-ha, budale, evo platili ste milijunom iz svog džepa moje luksuzno zdanje čim sam došao na vlast. Uslijedio je čitav serijal tekstova o Petrovljevim dvorima čija je kruna bila naslovnica s koje vrišti teza kako je Petrov dobio opomenu, ojačana fotografijom na kojoj je prikazan s cigaretom kao kakva bitanga. Primitivna razina manipulacije naših medija najbolje se vidi upravo na primjeru fotografija. Kad vas deru, odmah odustaju od fotografske objektivnosti i izvlače vam samo one fotke na kojima ste ispali izobličeno, najčešće gdje ste otvorenih usta, ako imate loš ten love vas u krupnom kadru ili vas barem smještaju u neprirodno usko izrezan kadar kako bi se gledatelju ostavio dojam nelagode. Tako se u ovom slučaju Petrov sa stranica Jutarnjeg keseri i puši cigaretu. Još je dobro i prošao. Tekst u kojem je njihova perjanica polemizirala s mojom malenkošću Jutarnji je svojevremeno opremio fotografijom na kojoj, obučen u trenirku, “dajem pet” brončanom spomeniku Brucea Leeja, pri čemu su prigodno izrezali Brucea Leeja pa mi je desnica ostala čudno visjeti u zraku, sugerirajući čitateljima da kao rasni talijanisti pozdravljam rimskim pozdravom. Ako analiziramo prijelomnu vijest o Petrovljevoj kući, vidimo da tu nema ničega spornog, nego se sugestivno manipulira čitateljima kako bi ih se navelo na zaključak da političar protuzakonito, o javnom trošku, uživa u neviđenom luksuzu, koji bez vlasti sebi ne bi mogao priuštiti. Ukratko, šokantna bi trebala biti informacija da je predsjednik Sabora Božo Petrov, liječnik u četvrtom desetljeću života, sa zaposlenom suprugom i troje djece, ušao u životnu investiciju za rješenje krova nad glavom u Metkoviću, tešku 120 tisuća eura. Za nju je pak unaprijed tražio mišljenje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa ima li pravo, kao i ostali građani, koristiti subvenciju Agencije za pravni promet nekretninama za dio kredita te je, nakon što je dobio pozitivno mišljenje, aplicirao za taj program. Nije neuobičajeno da izvjesne medijsko- financijske skupine žele ocrniti sebi nesklonog političkog aktera, ali skandalozna je razina na kojoj se to radi i njihova procjena intelektualne ograničenosti i povodljivosti biračkog tijela na koje se takvim manipulacijama želi utjecati. Postupci su im toliko providni da bi se mogli koristiti kao školski primjer medijske manipulacije. Primjerice, činjenica da se u istoj naslovnoj rečenici vrijednost stare nekretnine iznosi u eurima, a nove u kunama, čime se sugerira golemi skok u standardu nakon što je Petrov došao na vlast. Uz to se i nateglo ukupni iznos kredita koji se zaokružio na čarobnu brojku od milijun, da izgleda impozantnije, od straćare od 20.000 eura do trumpovskog milijuna kuna! Vijest da liječnik u gradiću u provinciji, a ne u rezidencijalnoj četvrti glavnog grada ili na Stradunu, gradi kuću od 120 tisuća eura na kredit valjda upozorava građane da se dotični dobro opario kako je ušao u politiku pa sada gradi “dvorac” vrijednosti stana od 50 kvadrata u Splitu. Ta vrsta “socijalne osjetljivosti” podsjeća me na legendarnu kritiku moje sugrađanke drugoj koja joj se žalila na neimaštinu, a ova joj je na to odgovorila: “Sve se nema para, a nokti se lakiraju”. Iz perspektive nekoga tko kao i Petrov spada u srednju klasu, a kome je rješenje stambenog pitanja, kao i većini građana, životni prioritet, nejasno mi je kako neki naši političari posjeduju po desetak stanova u Zagrebu, a nisu profitabilni poduzetnici niti su igrali za Real ili Milan, ili dobili EuroJackpot. Koliko su baba trebali imati da sve to naslijede? Ili kako neki, poput bivšeg predsjednika, imaju prijatelje koji im tek tako daju novac za dva luksuzna stana u Zagrebu, i to više nitko ne spominje, dok Petrova razvlače zbog cjeloživotnog kredita za kuću u Metkoviću? Petrov je žrtva prljave medijske hajke, za nešto gdje nema nikakva temelja, a istovremeno mu se gleda kroz prste dok brani neobranjiv gaf ministra unutarnjih poslova Orepića, koji je poput slona u staklani trodiobe vlasti javno pozvao Ustavni sud na kolektivnu ostavku. Iako Orepićeva ocjena tog suda u mnogome stoji on, dok je ministar policije, ne smije govoriti o sudbenoj vlasti, a kamoli je napadati. U svakoj zreloj demokraciji nakon takvog istupa morao bi podnijeti ostavku iako se vjerojatno ne radi ni o kakvim namjerama rušenja ustavnopravnog poretka niti o ambiciji uvođenja policijske države u kojoj bi ministar policije bio nadređen sudovima, već je riječ jednostavno o needuciranosti. Mostovi kadrovi su skupljeni i skrpljeni na brzinu, a većina njih nema osnovna znanja o politici, državi, ustavnopravnom poretku i trodiobi vlasti. U ovoj fazi kada se Most konačno počinje strukturirati kao stranka, od velike koristi bi im bilo, bez ironije, organizirati edukaciju za svoje kadrove. Po dijelu naših medija ispada da je nevažno to što Petrov brani ministra policije koji proziva sudbenu vlast, a strašan je krimen što se, unutar svojih mogućnosti, usudio graditi kuću na kredit u provinciji, umjesto da ostane vječno podstanar. Ili da aplicira za Bandićeve stančiće od 40 kvadrata za mlade znanstvenike i socijalne slučajeve na livadi u Podbrežju. Osim Petrovljevih dvora u Metkoviću, našim medijima silno je važna i “afera čokoladica”. Za posjeta jednom vrtiću u Dubrovniku predsjednica je djeci podijelila paketiće u kojima se, između ostalog, nalazila i jedna čokoladica proizvedena u Srbiji. Nakon što je otac jednog djeteta izrazio negodovanje na društvenoj mreži, pojedini mediji su jedva dočekali izvijestiti o novoj aferi. No materijala za aferu dobili su malo kasnije, nakon što se predsjednica, poput kockara iz poslovice, krenula “vaditi” potpuno neprimjerenom isprikom. Da je predsjednica svoje posjete vrtićima i školama počela koristiti za sustavno promicanje uvijek istog stranog proizvoda, bilo bi elemenata za negodovanje, ovako je srpska čokoladica zbog samo jednog pojavljivanja ispala više diskriminirana od Pupovca, a isti mediji koji su prenijeli reakciju “povrijeđenog oca”,p najviše su razvlačili predsjednicu zbog nepotrebne i neprimjerene isprike. Sve u svemu, ispalo je tih dana da je priča o čokoladici važnija od one o opasnosti od islamističkog terorizma u susjednoj BiH, na što je Grabar-Kitarović upozorila, a zbog čega su je potom brutalno izvrijeđale sarajevske političke, vjerske i medijske perjanice. Ta tema bi u hrvatskoj javnosti prošla uglavnom nezamijećeno da nije bilo prepucavanja “pošalicama” između jednog sarajevskog i jednog zagrebačkog voditelja dnevnika. U tom smislu, ako ćemo suditi prema medijskim izvještajima, 2016. treba zapamtiti kao godinu u kojoj je srpska čokoladica bila opasnija od islamističkih povratnika iz Sirije, a obiteljska kuća u Metkoviću podignuta na kredit nas više vrijeđala od nepoštovanja trodiobe vlasti.