Ne budimo službenici civilizacije smetlišta u hrvatskoj kabanici

Na kolumnu Nine Raspudića s naslovom “Zašto je čudno što Srbi srbuju u Srpskoj?” (VL, 13. siječnja 2017.) primili smo sljedeće reagiranje don Josipa Vajdnera, urednika Katoličkog tjednika iz Sarajeva: “S obzirom da je gosp. Raspudić nerijetko bio jedan od rijetkih glasova zdravog domoljublja u moru mentalnog boljševizma i neskrivenoga antikatoličanstva u Lijepoj našoj te se njegovi tekstovi rado čitaju među domoljubnim i rodoljubnim dijelom Hrvata s obje strane granice, nužno je reagirati upravo onda kada umjesto da rode “grožđem ljubavi” prema svome narodu, izrode se u “vinjagu” smutljive ispraznosti. Upravo to je, nažalost, slučaj s navedenim uratkom. Kada se – ne prepričavajući njegov sadržaj – raspakira ovaj tekst, jasno je da sržna poruka ide na adresu Katoličke Crkve u BiH, ili preciznije, Vrhbosanske nadbiskupije, jer je njezin “vladika ostao statirati Aliji Izetbegoviću u predstavi ‘multietničko, tolerantno Sarajevo...’”. S obzirom da je tako, neminovno je upitati: A što je taj “vladika” - u konkretnom slučaju Vinko Puljić - trebao učiniti? Ostaviti svoje stado i otići negdje na teritorij druge biskupije pa biti podstanar ili izbjeglički premjestiti svoje sjedište u neki od manjih gradova na teritoriju svoje nadbiskupije u kojem jesu Hrvati većina, ali ih ima manje nego u Sarajevu? I kako može uopće statirati netko tko je “svoj na svome”? Kako je moguće da jedan domoljub “pomnoži s nulom” 11 357 katolika Hrvata koliko ih je na kraju 2015., prema popisu iz blagoslova obitelji, živjelo u Sarajevu? Točno je da je, prema istim statistikama, iz Grada podno Trebevića, na ovaj ili onaj način otišlo 61,97% prijeratnoga (1991.) hrvatskoga puka, no što ćemo, onda, s preostalih 39,03 %? (Uz ovo, valja spomenuti da popis stanovništva iz 2013. kaže kako u pet sarajevskih općina živi 16.634 Hrvata.) Nadbiskup Puljić je ostao, kao i svi ovi katolici Hrvati, ne zbog predstave “multietničkoga grada”, nego zato što je to njihovo: i u gruntu, i u katastru i, poglavito, u srcu! O njihovoj prisutnosti tu svjedoče ne samo grobovi njihovih predaka nego osam živih župa s 13 crkava - među kojima je i prvostolnica, a tu su i sjedišta: Apostolske nuncijature, Biskupske konferencije, Vrhbosanske metropolije i nadbiskupije, Vojnog ordinarijata, Franjevačke provincije Bosne Srebrene, triju od četiri ženske redovničke provincije sa svim njihovim ustanovama; zatim tri bogoslovije s dva visoka teološka učilišta, Katolički školski centar s tri škole, Franjevački međunarodni centar, Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., Medijski centri Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije, franjevački samostani, isusovci, HKD Napredak, HKDD, Caritas, Kruh sv. Ante, četiri studentska doma za Hrvate, Radio Marija... Dakle, nije točno da su svi otišli. I još je važnije: bez obzira koliko u Sarajevo došlo Arapa, Sandžaklija, ljudi iz Istočne Bosne... i koga već ne, Hrvati će u ovome gradu biti svoji na svome, a ne statisti radi nekog privida! Istina, to Sarajevo nije ono što je nekoć bilo kao što, nažalost, ni mnogi drugi gradovi u BiH to nisu. Okitilo se različitim javašlukom, primitivizmom i lopovlukom; tolerantnost nije približna onoj prijeratnoj, ali još uvijek većina ljudi spremna je njegovati suživot na način kako to može biti paradigma za cijelu BiH. Da je “vladika” Puljić napustio ovaj grad tijekom ili posije rata, istodobno bi otišao u ropotarnicu povijesti kao beznačajna osoba. No, ostao je i željom svetog Ivana Pavla II. - čiju 20. obljetnicu pohoda Sarajevu obilježavao ove godine 12. i 13. travnja - imenovan kardinalom Katoličke Crkve. Komu to malo govori, očito je da malo uopće o stvarnosti može kazati! Nažalost, Srbi su ponajviše (ali i ne samo zbog toga) zavedeni bezbožnom politikom osvajanja teritorija, napustili Sarajevo koje je 1 425 dana bilo pod opsadom te kao takvo predstavlja najveći zatočenički logor u povijesti. Ti prijeratni Srbi danas u svakom pogledu nedostaju ovomu gradu, ali to je već druga priča... Katolička Crkva nije pristala da joj itko nametne kako joj njezine svetinje ne trebaju biti važne te stoga časna stolica vrhbosanskih nadbiskupa u Sarajevu - na koju je prvi put poslije obnove redovite crkvene hijerarhije, 15. siječnja prije točno 135 godina, sjeo sluga Božji Josip Stadler - nije upražnjena. Dolazeći upravo u to sjedište dvojica rimskih prvosvećenika, Ivan Pavao II. i Franjo, pokazali su is- pravnost nadbiskupove odluke “ostati”. Doći “glavi kuće” znači doći svim “ukućanima”. Takvi su bili i posjeti katoličkih poglavara Sarajevu, uzmemo li u obzir da je Banja Luka 2003. izabrana zbog mjesta rođenja Ivana Merza kojega je Papa došao proglasiti blaženim, a i kao mjesto stradanja cijele jedne biskupije. Također, važno je znati da Rimski prvosvećenik u neku mjesnu Crkvu dolazi na poziv njezina pastira. U tom smislu prigodom pohoda pape Franje biskup Ratko Perić izričito je, u razgovoru za KTA kazao: “Kada bude pogodan čas, zasigurno ćemo uputiti poziv Svetom Ocu i moliti da nam dođe u Mostar.” Dakle, pohod glavnom gradu BiH nije nikakvo “podržavanje privida multietničkog i višereligijskog Sarajeva”, nego iskazivanje ljubavi cijelom - u provom redu katoličkom, a i ostalim narodima. Oni koji se smatraju “ukućanima” trebali bi se istinski radovati što je došao u mjesto gdje je stolica njihove “glave”. I to je načelo ne samo ekleziološke nego i rodoljubne naravi! Želeći dobro svomu, a i ostalim narodima koji žive u BiH, biskupi BK BiH uputili su 29. listopada 2005. svoj prijedlog društveno-pravnoga uređenja ove države. Njega gosp. Raspudić naziva “utopijskim, neprovedivim i besmislenim” te navodi kako se neko slično “vizionarstvo” nije rodilo u SPC-u – što je, onda, valjda za Srbe dobro. Ovdje je nužno ponoviti kako Katolička Crkva nije politička partija da bi rješavala politička pitanja, ali nije ni “maćeha” koju nije briga za narod. Odmah po potpisivanju Daytonskog sporazuma, biskupi su u više navrata ukazivali na njegovu buduću pogubnost te onda prije 12 godina dali svoj prijedlog koji nije na tragu cementiranja nepravdi nego pokušaj trajnoga pravednoga rješenja i ispravljanja u nebo vapijuće nepravde nanesene stotinama tisuća ljudi. No, očito da mnogim “lovcima u mutnom” nije do “mirne Bosne”. Stav patrijarha Irineja o Republici Srpskoj kao “Bogom danoj stvarnosti” zapravo je, kao i ekskluzivno svojatanje Bosne iz pojedinih islamskih krugova, mitomansko tumačenje stvarnosti koje će kad tad pasti u vodu. I stoga najblaže rečeno: nije pošteno ustvrditi da je sadašnji “sta- tus quo” rezultat neprovedivosti prijedloga biskupa BK BiH – jer se nadležni nisu udostojali pokušati realizirati – nego zamršenosti stvorene u Daytonu. Ona generira ponajprije lošu političku, pa zatim gospodarsku situaciju koja dovodi do “curenja Hrvata i tamo gdje su opstali i obranili se”. Odatle se ničim ne može opravdati rečenica da se “neki iz Biskupske konferencije BiH neće smiriti dok Hrvati ne postanu jednako neravnopravni na cijelom prostoru BiH”. Premda i među svećenicima postoji nemalen broj političkih naivčina ipak su svi odreda, i dijecezanski i redovnički, nebrojeno puta pokazali što znači konkretno – na bosanskohercegovačkom kršu i blatu, ravnici i vrleti, gradu i selu – boriti se za ljudsko dostojanstvo i ravnopravnost čovjeka, a poglavito katolika Hrvata. Oni ne sjede u nekoj od zapadnih metropola i dociraju “što bi trebalo i kako bi trebalo” nego dijele svakodnevicu ovdašnjega puka. A u Raspudićevu tekstu spomenuti mons. Ivo Tomašević, osobno je kao tajnik nadbiskupa Vinka Puljića, obišao ovu mjesnu Crkvu uzduž i poprijeko, nerijetko se izlažući i životnim opasnostima, te ipak puno bolje poznaje situaciju nego gosp. Nino Raspudić. Sva Tomaševićeva “krivnja” jest što inzistira da se živoga čovjeka ne smije zakopavati u grob – kako je i ovdje tretirani uradak dao naslutiti. Zaključno rečeno, ako je nakana gosp. Raspudića bila svojim tekstom potaknuti hrvatsku javnost i politiku na jedinstvo poput onoga kako ga očituju Srbi, onda bi dobro bilo da je u njega ugradio elemente istinskoga rodoljublja i domoljublja. Voljeti samo jedan dio naroda i jedan teritorij, a težiti jedinstvu i zajedništvu, zapravo je šizofreno rodoljublje i “po potrebi” domoljublje. Budući da se hrvatski narod ponosi svojim katoličkim korijenima i u njega utkanom kulturom, nužno bi, onda, bilo da domoljubni novinari usvoje i katolička načela koja će izgrađivati civilizaciju života nasuprot bjelosvjetskoj - kako je papa Franjo naziva - civilizaciji odbacivanja tj. smetlišta. Stoga valja podcrtati, sa željom da autor tretiranoga teksta ne bude dionik toga: da svi oni Hrvati koji makar jednoga čovjeka – a ne kamo li cijele zajednice i područja – pod bilo kojom parolom, budu odbacivali, nisu ništa drugo nego službenici civilizacije smetlišta u hrvatskoj kabanici”.

Odmah po potpisivanju Daytonskog sporazuma, biskupi su u više navrata ukazivali na njegovu buduću pogubnost i dali svoj prijedlog koji nije na tragu cementiranja nepravdi nego pokušaj trajnoga pravednoga rješenja i ispravljanja nepravde nanesene stotinama tisuća ljudi