Opasno je što Jandroković radi, a ne potencijalni sukob interesa Martine Dalić
Ako smo po hrvatskom Ustavu svi jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima, zašto onda potpredsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković traži posebna prava za potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić!? Ako se protiv gotovo svih ministara Vlade Zorana Milanovića mogao pokrenuti postupak pred Povjerenstvom za odlučivanje o su- kobu interesa, zašto bi onda bio problem da se postupak pokrene i protiv nje!? Nije valjda da je ona iznimna građanka ove države samo zato što je potpredsjednica Vlade i/ili zato što joj je suprug član uprave Ine, i/ili zato što iza sebe ima HDZ!? Na koncu, Dalić ni dosad nije bila dužnosnica baš uzorna ponašanja jer je Povjerenstvo u rujnu 2016. utvrdilo da nije ispunila obvezu podnošenja izvješća o imovinskom stanju niti kad je pisanim putem dobila dodatni rok da to učini. Nešto je potom petljala, ali Povjerenstvu to nije potkrijepila i dokazima. Međutim, pošteđena je od sankcije jer je u trenutku odlučivanja za mjesec i pol premašen rok od godinu dana od njezina prestanka obnašanja dužnosti saborske zastupnice pa uskrata dijela dužnosničke plaće više nije bila moguća. Nasuprot njoj, Milanovićevi ministri naplaćali su se novčanih kazni i naslušali lekcija pa začudo nitko nije oko toga dramio čak i kad su kazne bile prilično visoke, nekima i višestruke. Zna to i Jandroković, koji je kažnjen sa 6000 kuna istodobno kad je pokrenut postupak protiv osam Milanovićevih ministara te još 12 njihovih pomoćnika i drugih dužnosnika. Svi su oni to stoički podnosili. Izdvajao se možda Siniša Varga, koji je uz legitimno iznošenje vlastitog mišljenja o svom slučaju koristio, jednaka za sve, pravna sredstva za pobijanje odluke povjerenstva. Podnio je tužbe upravnim sudovima i zasad je djelomično uspio u jednom od više slučajeva. Zašto i Dalić ne bi mogla koristiti ta pravna sredstva u slučaju ako joj Povjerenstvo učini “nepravdu” u tek pokrenutom postupku.
Prijetnja s pozicije moći
Čak i da je Jandroković posve u pravu i da Povjerenstvo uistinu preširokim tumačenjem zakona onemogućuje rad dužnosnice Dalić, način na koji on prijeti da će riješiti taj problem ne samo da je neprimjeren, sebičan i kratkovidan, već i društveno opasan. Jer, Jandroković to čini s pozicije moći, prijeteći kao visoki dužnosnik najveće vladajuće stranke izmjenom zakona i sužavanjem “preširokih ovlasti” povjerenstva. Uzgred, Jandroković je bio dio hrvatskog tima kojem je aktualni Zakon o sprečavanju sukoba interesa u pregovorima uoči ulaska Hrvatske u EU vezano za Poglavlje 23., “poglavlje svih poglavlja”, bio jedan od aduta. Sada kad smo u EU, on bi suvereno kresao što mu je svojedobno nametnuto iz EU. I to nakon što su Povjerenstvu kroz ustavnopravni nadzor već bitno sužene ovlasti, a nema prepreke i za dodatne korekcije, ali kroz sudski nadzor odluka u konkretnim predmetima. Dakle, predviđen je mehanizam kontrole rada Povjerenstva pa je i stoga nedopustivo zakonodavni aparat koristiti kao oružje protiv tijela koje ima ulogu čuvara državnih vrata predvorja korupcije. Na koncu, kad će Povjerenstvo kao mlada institucija koja gradi svoju poziciju i autoritet posezati za “proširenim tumačenjem” ako ne sada na početku svoga djelovanja kad se kreira praksa rješavanja sukoba interesa. Jandroković zloupotrebom moći koju ima kao potpredsjednik Hrvatskog sabora i član HDZ-a radi pritisak na članove Povjerenstva, a tako dirati u neovisnost bilo kojeg tijela s nadzornim funkcijama puno je gore od samog sukoba interesa, osobito kad dolazi od osobe čija djela mogu postati predmetom nadzora tog tijela. Potpredsjednik Sabora tako ne ruši samo autoritet Povjerenstva, već pili granu na kojoj i sam sjedi. Donese li Povjerenstvo odluku prihvatljivu za Jandrokovića, dio javnosti mogao bi zaključiti kako je njegova prijetnja imala učinak, a u suprotnom da su članovi Povjerenstva tako odlučili samo kako bi demonstrirali svoju neustrašivost. Riječ je i o korištenju pretjerane političke sile jer, iako odluke Povjerenstva mogu sadržavati etički neugodne zaključke za dužnosnika, one uvijek predstavljaju mehanizam zaštite digniteta i vjerodostojnosti samog dužnosnika i tijela u okviru kojeg djeluje. Eventualne novčane sankcije tek su krajnje, iznimno sredstvo. Potpredsjednica Vlade mogla je već od preuzimanja dužnosti prije tri mjeseca tražiti Povjerenstvo mišljenje o tomu što joj je činiti s obzirom na to da se stjecajem okolnosti, dakle, ne svojom krivnjom, našla u mogućem potencijalnom sukobu interesa jer joj je suprug član uprave Ine. Mediji su i nju i Vladu na to upozoravali, ali ona se oglušila smatrajući da za tim nema potrebe te da je dovoljno što neće donositi personalne odluke vezane za svog supruga. Sada se ispostavilo da možda nije bila u pravu. Uzgred, što vrijedi i izuzimanje od donošenja personalne odluke o suprugu ako bi sve vrijeme vodila glavnu riječ u Vladi u vezi s procesom u Ini. Tko bi u tim okolnostima imao kole- gijalne hrabrosti ne dići ruku za njezina supruga bez obzira na to što su njegove stručne kvalifikacije neupitne pa su, možemo pretpostaviti, bile presudne i kad je prvi put imenovan u upravu Ine u vrijeme kad je Dalić bila ministrica financija. Ali, tu se ne radi samo o ministričinom odnosu prema privatnim financijskim i inim interesima njezina supruga. I ona i njezin suprug mogli su poduzeti apsolutno sve da zaštite javni interes, ali to ne znači da su otklonili i potencijalni sukob interesa koji postoji zbog same činjenice što su Martina i Niko Dalić supružnici. Čak i da se poslovni interesi uprave te strateški, gospodarski i socijalni interesi Vlade RH u odnosu na Inu uvijek poklapaju, opet bi radi javne percepcije odlučivanja u tako značajnoj tvrtki s takvom poviješću događanja i ulogom HDZ-a u svemu tomu, bilo poželjno i potrebno otkloniti bilo kakvu sumnju bez obzira na to što se realno ništa sporno nije dogodilo. Naime, dojam je da Dalić, premijer i svi koji su joj bliski u Vladi i HDZ-u, potaknuti i “pakovanjima” oporbe i nekih medija, rezoniraju kao da bi u slučaju da ona učini bilo što kako bi riješila sporne okolnosti vezano za potencijalni sukob interesa, time zapravo priznala u najmanju ruku nešto sporno, ako ne i kriminalno. Ne, u tom bi slučaju samo i ona i Vlada dobili na vjerodostojnosti i integritetu. Čini se da je to bio dojam i članova Povjerenstva jer u odluci o pokretanju postupka u kojoj su Martinu Dalić prvo zaštitili ustvrdivši da dosad nije s njezine strane bilo konkretnog sukoba interesa, a što se potencijalnog tiče, ističu da “sukob interesa nije korupcija niti je područje koje na bilo koji način pripada nezakonitom postupanju općenito”. Oko čega se stvorila takva drama!? Ina sasvim sigurno nije jedini posao kojim se Dalić može baviti u Vladi i nije jedina dužnosnica sposobna rješavati slučaj Ina. Ako jest, tek to budi opravdane sumnje. Ali, vidimo da Savjet za Inu ipak može i bez nje. Prema tome, neće se ništa strašno dogoditi ako Povjerenstvo zaključi da postoji potencijalni sukob interesa zbog kojeg se mora izuzeti iz procesa vezano za Inu. Zar će to paralizirati njezin rad kao ministrice gospodarstva i je li to razlog za zaključak kako Povjerenstvo može onemogućiti političko odlučivanje općenito!? Kakav to problem Hrvatska ima, kako sugerira Jandroković, čak i ako Povjeren-
stvo utvrdi da Dalić mora voditi računa o potencijalnom sukobu interesa!? Baš nikakav! To bi bio problem samo za Dalić, Vladu i HDZ i to tako velik koliko ga oni naprave velikim, a dosad su se trudili. I kad izriče sankcije, Povjerenstvo pomaže dužnosnicima da rade časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost, dostojanstvo povjerene im dužnosti i povjerenje građana. Predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović nije pala kruna s glave zato što je Povjerenstvo zaključilo da se ogriješila o načela obnašanja dužnosti kad je davala upute svojoj bivšoj stranci kome da u humanitarne svrhe uplate neutrošeni novac za njezinu kampanju jer je time pokazala kako nije prekinula veze s HDZom. Predsjednica je smatrala da je postupila zakonito, časno i nepristrano te je tada komentirala kako je “cijeli slučaj umjetno iskonstruiran kako bi se postigao sasvim drugi cilj” te je ustvrdila kako je uvjerena da je Povjerenstvo “prekoračilo svoje ovlasti, prešlo crtu nepristranosti i upustilo se u političko arbitriranje” te time “nepovratno u javnosti narušilo svoju vjerodostojnost”. Sudeći po medijskim reakcijama, predsjednica nije bila u pravu. K tomu, šteta što je očito i sama odustala od tog stava jer se nije pohvalila da je pokrenula sudski postupak u kojem bi tražila potvrdu za svoje tumačenje. Recimo, Tomislav Karamarko izabrao je taj pravni put i on na sudovima pokušava dokazati da Povjerenstvo nije u njegovu slučaju imalo razloga donijeti odluku kakvu je donijelo. Zasad nije uspio, ali očito, Karamarko će iskoristiti sve mogućnosti osporavanja odluke. Doduše, svojedobno su i iz SDP-a na jednu odluku Povjerenstva reagirali kao sada Jandroković. Saborski zastupnik Nenad Stazić odluku je u slučaju SDP- ova zastupnika i gradonačelnika Požege Zdravka Ronka nazvao sramotnom: “Riječ je o instrumentalizaciji ovog povjerenstva koje je ovom odlukom izgubilo svaki kredibilitet. Većina u tom tijelu odlučuje po diktatu HDZ-a i to je sada očito”, komentirao je Stazić 2011. odluku povjerenstva u kojem su tada uistinu sjedili političari, zbog čega se i mijenjao zakon. Dakako, prva je pomisao zašto i Jandroković ne bi danas smio što i Stazić koji, doduše, nije prijetio vjerojatno jer iz oporbe to nije mogao. Međutim, Jandrokoviću ne ide u prilog što je Ronko tražio sudsku zaštitu i dobio je tako da je Upravni sud RH ukinuo spornu odluku.
Iskušavanje stavova
Nedavno prepucavanje Ureda predsjednice države i Povjerenstva u vezi s propitivanjem je li njezin put u SAD bio službenog ili privatnog karaktera, uz medijski “poguranac” sveo se na prepucavanje institucija što, kako doznajemo u Povjerenstvu, za posljedicu ima njihovo suzdržavanje od medijskih komentara pojedinih slučajeva. Premda su iz Ureda predsjednice preko medija, protivno zakonskoj obvezi, poručivali da Povjerenstvu neće slati nikakve dodatne dokumente ili objašnjenja, Povjerenstvo je nakon toga ipak poslalo dodatni dopis Uredu predsjednice i Ministarstvu vanjskih poslova. Međutim, o sadržaju tih dopisa kao i odgovora, do sjednice Povjerenstva na kojoj će se odlučivati u predmetu Kolinde Grabar-Kitarović javnosti neće biti ništa otkriveno. Povjerenstvo treba poticati da i pod cijenu grešaka u zaštiti javnog interesa od privatnih interesa dužnosnika iskušavaju svoje stavove i tumačenja čak i u okolnostima kad im jedan upravni sud, kao recimo u Splitu, ne prihvati njihova tumačenja povezanih osoba. Možda na drugom upravnom sudu prođe njihov stav te dobije potvrdu najvišeg suda ili Ustavnog suda. Gledano s interesa Hrvatske, puno je gore ako Povjerenstvo počne raditi sa zadrškom u strahu od političkih ili sudskih reakcija. Te su greške puno teže. I da, Jandroković je u pravu, Zakon o sprečavanju sukoba interesa treba mijenjati, ali ne s njegovim motivima, već kako bi se povjerenstvu olakšala zaštita javnog od privatnog, pa i od političkih napada.
Hrvatska nema baš nikakav problem ako Povjerenstvo utvrdi da Martina Dalić mora voditi računa o potencijalnom sukobu interesa. To bi bio problem samo za nju, Vladu i HDZ, i to toliko velik koliko ga oni učine velikim, a dosad su se trudili