Reportaža Stranka kajkavaca
Kad se Zagorci prime vlasti, stvaraju države. Sad niče Hrvatska stranka svih kajkavaca, najbrže rastuća u zemlji, dnevno učlane 100 ljudi, 60 posto su žene
Glavni grad u Zagorju je – vinograd! Svaki Zagorac – jedna stranka. Vicevi su to, brkati, koji na račun susjeda dolaze iz metropole, s druge strane Medvednice. Kad je o politici i Zagorcima riječ, stvari postaju ozbiljnije. Tu vrag odnosi šalu. Povijest nas je tome naučila. Stvarali su naši Zagorci države u kojima smo odrasli, u kojima i danas živimo. Kad se ti prime vlasti, tad se trese. I stvara. Danas, u ma- nje od posljednjih godinu dana, na tamošnjim se brežuljcima opet trese. Tresla se zagorska brdašca – rodila se najbrže rastuća stranka u Hrvatskoj. Pazite sad – Hrvatska stranka svih kajkavaca. Bum! Novi akter ili tek prolazna priča? Rijetko će se tko, osim politologa ili strastvenih političkih kibicera, primiti proučavanja novoniknulih aktera političkih života, no društvo iz Zagorja privlači pozornost. Imaju 18.000 članova (Most oko 400, SDP oko 40.000). Otprilike stotinu ljudi dnevno zatraži iskaznicu. Dnevno stotinu! Lako za imena stranka, nije cilj usporedba, nego činjenica da se ondje nešto zaista događa. Pohvaliti se mogu i podatkom kako strankom dominiraju pripadnice ljepšeg spola, jer na svaka četiri muška člana stranke, imaju šestero žena. Dakle, 60 posto su žene. A članove, u stranci kajkavaca, okupljaju i na Korčuli, Dubrovniku... Dakle, to je na papiru. A na terenu? Sjeli smo u automobil i put – Donje Stubice. Da vidimo tko su ti ljudi i za što se zalažu. Zašto toliko privlače pozornost. Uostalom, zašto od otprilike 150 stranka u našoj zemlji baš oni članstvo privlače poput magneta?
Gledamo ravno, u čovjeka
– Mi ne gledamo ni lijevo ni desno, nego ravno. A znaš što je ravno? Čovjek! – poentira Miljenko Hrenek (50), dopredsjednik stranke i prije nego što je počeo priču. Sjedimo u pivnici Tomek, jednoj od najstarijih kuća u Donjoj Stubici. Piju se kave. Za stolom do sjedi gradonačelnik. Rival. Sugovornik Hrenek kandidat je za gradonačelnika na lokalnim izborima u svibnju. Zanimljiva situacija. Dva suparnika, stol do stola. Jedan pije kavu, drugi na gablecu. Kad je pojeo, prvi čovjek grada, došao je potapšati suparnika po ramenu. – U njemu vide anđela! – veselo kaže gradonačelnik Juraj Srebačić, koji je odradio tri mandata na čelu grada, pa dodaje: – Podržavam vas, kajkavci! Samo hrabro naprijed... U pivnici, negdje oko podneva, eto, i među rivalima prijateljska atmosfera. Tu nema okretanja glave, dečki se druže, a građani će ionako odlučiti kome će dati povjerenje. Kome će dati vlast. Zašto da se onda oni gledaju mrko? – Prigovorimo mi gradonačelniku, zna se naljutiti, ali mora mu se priznati da itekako prihvati savjet ako je pravi. Kako to da je toliki interes za vašim članskim iskaznicama? – Pitao me otac Josip: “Kaj nemaš nešto drugo, daj se bavi nečim poštenim.” I tu je problem, ljudi misle, pa i oni naši najbliži, kad im spomeneš politiku, da je to nešto nepošteno. Ali, nije! Naš je adut što ljudima nećemo reći: “Čuj, za tebe bi bilo dobro ovo, trebao bi napraviti ono...” Nego mi sjednemo s njima, i pitamo: “Što je u tvom interesu, kako da ti pomognemo?” Pa neka čovjek sam odluči o svojoj sudbini. I ne tražimo mi ljude koji su već afirmirani u politici, ne kanimo vrbovati članove drugih stranka. U svojim redovima želimo one koji se u politici dosad nisu okušali, uključiti ih u proces odlučivanja. Krećemo iz vlastitog dvorišta, našeg Zagorja, želimo prvo ovdje pokrenuti stvari! – kaže pa uzbuđeno dodaje: – Je l’ nam glava na ramenima? Pa zašto ne bismo sami odlučivali? Svi danas, kao na računalima kopiraju. CTRL+c, pa CTRL+v. Rade “copy-paste” onoga što su učinili drugi. A zašto? Ma idemo razmis-