VELIČANSTVENE GOZBE RENESANSNE FERRARE

Jednog dana u godini događalo se nešto jedinstveno. Za stolovima su sjedili siromasi koje su posluživali vojvoda i njegovi članovi obitelji

Renesansna Ferrara, pod vodstvom vojvoda iz obitelji D’Este, bila je prva prava prijestolnica humanističke i renesansne kuhinje u Italiji. Njezini vladari bili su zaokupljeni svojim nastojanjima da spoje antičko kulinarsko nasljeđe i mitologiju, sa srednjovjekovnim viteškim baladama, burgundsku, savojsku i provansalsku kulinarsku baštinu s djelima novih majstora. Predvođeni Christoforom Messibugom koji je i neko vrijeme boravio u Ferari i strogo koreografirani ritual služenja hrane spajao s maštovitim igrokazima, nalik na one koje je na savojskom dvoru nepuno stoljeće prije postavljao Chiquard Amiczo. I svaka je takva gozba bila doista prava svečanost za dušu i sva osjetila. Pa ipak, jednog dana u godini, za Tusti četvrtak, događalo se nešto jedinstveno. Evo kako je to gošćenje iz davne 1491. opisao onodobni dvorski kroničar: „ Na samom kraju velike dvorane bio je postavljen glavni stol, za kojim je sjedilo trinaest najsiromašnijih građana. Jedan od njih, onaj posjednut u sredini, bio je odjeven u svećenika i utjelovljavao je Isusa Krista na Posljednjoj Večeri, dok je ostalih dvanaest predstavljalo apostole. Za drugim stolovima postavljenim uz rubove dvorane sjedili su drugi siromasi, dok su njegovo veličanstvo Vojvoda i njegovi sinovi i članovi obitelji, poštujući odredbe o skrušenosti, služili posjednutu sirotinju Ferrare.“A bilo je i čega za poslužiti, jer ta gozba bila je naprosto veličanstvena. Između ostale ribe bila je iznesena i velika sabljaka pripremljena na razne načine, uz bijela vina. Potom pečeno meso u aromatičnom bilju i srneći medaljoni s povrćem i gljivama, služena s crnim vinom. Kad su završili sa slatkišima i sve pojeli i popili, svi su stali u red i jedan po jedan ulazili u susjednu dvoranu gdje su članovi slavne obitelji D’ Este, prali noge svim sirotanima. Slobodnim građanima Ferrare bilo je dopušteno da promatraju ovaj neobični ritual. Sve u ime skrušenosti i očekivanja nove raskošne gozbe vojvode D’Este u čast njegovih visokih uzvanika. Sljedeća gozba odigrala se samo nekoliko mjeseci kasnije. Tada su uz razna mesna jela, pretežito od divljači i velikog punjenog vepra s ražnja, bili služeni mesni fileti iz pećnice sa slaninom i utrljanim aromatičnim biljem, po napuljski, budući da je žena vojvode Ercola I. Margarita, bila napuljska princeza. Ona je uz svoj bogati miraz donijela na ferrarski dvor i mnoge gastronomske novotarije jer je Napulj također slovio kao jedna od gastronomskih prijestolnica rane renesanse. Cijelu gozbu pratili su i igrokazi s pomiješanom antičkom i viteško trubadurskom tematikom. A onda je, dok je posluga obučena u boje Ferrare, unosila veliku tortu nalik na vulkan Vezuv nad Margaritinim rodnim Napuljem, odnekud zazvonilo veliko zvono a da nitko nije mogao dokučiti odakle zvoni. Tek kad su počeli rezati tortu nazočni su ushićeni vidjeli da se zvono nalazi u unutrašnjosti golemog slatkiša obješeno o gredu presvučenu marcipanom. Digao se i vojvoda i vojvotkinja, pa su zajedno nazdravili svim gostima i slavnom gradu Ferrari, kojemu po bogatstvu, uljuđenosti, kulturi i naravno kuhinji, nije bilo premca u ondašnjoj Italiji. Bila je to eto još jedna gozba za pamćenje. Naravno, ovom prilikom, ni sirotinji ni građanima, nije bilo dopušteno da nazoče toj velikoj svečanosti.

Vladari su bili zaokupljeni nastojanjima da spoje antičko kulinarsko nasljeđe s viteškim baladama, burgundsku i savojsku kulinarsku baštinu s djelima novih majstora