Geržina, Ramljak i Leikauff nisu prateće, nego prijeteće instrumentalističke zvijezde
Zaboravite na trenutak pjevačke zvijezde koje se šepure pod svjetlima glavnih reflektora. Valja znati da svi oni ne bi postojali bez njihovih dragih instrumentalista i pratećih zvijezda, ili, bolje rečeno, “prijetećih zvijezda”. Ako postoji malo pravde, ili barem racionalnosti, upravo će vam te pjevačke zvijezde to i same priznati. Tri vrhunska domaća glazbenika imaju nove solo albume, ali za njih će, bez obzira na vrijednost glazbe, znati daleko manje ljudi nego bi trebalo. A što je najvažnije, publika ih sluša i gleda po koncertima češće nego mnoge druge, a da toga i nije svjesna. Albumi “Bucket List” Igora Geržine, “Rush” Jurice Leikauffa iz Prljavog kazališta i “Mindset” Marka Ramljaka, dugogodišnjeg violinista u Gibonnijevu sastavu, vrlo izravno pokazuju izuzetne mogućnosti najboljih domaćih muzičara. Na stranu panegirici kritičara, njih trojica dobar su primjer ljudi koje domaća široka publika nedovoljno (pre)poznaje, mada ih je slušala na najpopularnijim domaćim albumima i velikim koncertima, gdje itekako pomažu pjevačkim “šefovima”. Ako ste primijetili, sva tri albuma imaju naslove na engleskom jeziku. Zato što bi se i glazba na njima komotno mogla prodavati u svijetu, što im je cilj, pri čemu je najdalje odmaknuo saksofonist Igor Geržina. Lani je imao nekoliko pjesama na američkim top-ljestvicama instrumentalne glazbe, a u Geržinin ne samo svirački nego i šoumenski potencijal uvjerili su se svi na nedavnim koncertima Parnog valjka. Dvanaest pjesama s “Bucket List” potvrđuju status koji Geržina odavno ima, kao što i furiozni funk Jurice Leikauffa pokazuje zašto ga se – uz Vladu Pravdića i Lazu Ristovskog iz Bijelog dugmeta – sjetite kad pomislite na Hammond orgulje u domaćoj glazbi. Upravo je on posudio svoj Hammond slavnom Tihomiru Popu Asanoviću na povratničkom zagrebačkom nastupu grupe Time. Inače i član inovativne postave The BoneBomb – skupa s koproducentom i multiinstrumentalistom Nikolom Jerkovićem, također iz The BoneBomb – na albumu “Rush” svira sve ono što ne treba s Prljavim kazalištem, jer to su dvije odvojene priče. Violinist Marko Ramljak Gibonniju je ono što je saksofonist Clarence Clemons bio Springsteenu. Ne samo atraktivni sparing-partner na pozornici i prijatelj/suradnik koji je s Gibom ostao i kad je raspuštao prateće bendove nego i autor instrumentalne glazbe koja je na albumu “Mindset” zabilježena uživo na nastupu u Celju. Je li Ramljak Gibin violinist ili je Gibo Ramljakov pjevač? I mada su u ovom slučaju oni glavne zvijezde programa, nepošteno bi bilo ne navesti sjajne članove njihovih pratećih sastava. Ramljak svira s klavijaturistom Maasejem Kovačevićem, Hrvojem Rupčićem na udaraljkama, saksofonistom Lenartom Krečičem i ritam sekcijom Branimir Gazdik/Luka Veselinović. S Igorom Geržinom također je Jurica Leikauff, ali i Maasej Kovačević u jednoj pjesmi te bubnjari Mario Klarić i Kristijan Zebić, basisti Dubravko Vorih i Alen Svetopetrić, gitaristi Elvis Stanić, Elvis Penava, Mladen Malek, Davor Doležal i Robert Fertl, te “stranci” Magdalena Chovancova na saksofonu i gitarist Frank Folgman. Ukratko, “who is who” domaće scene. Da nije javno, ispalo bi da je neko tajno udruženje, jer i na albumu Jurice Leikauffa naći ćete imena Dubravka Voriha, Davora Doležala, Kristijana Zebića, Igora Geržine, Zorana Jaegera-Jexa i popis duhačke sekcije. Nije lako biti vrhunski glazbenik na malom tržištu kakvo je naše, pogotovo ne na glazbenoj sceni kakva je naša. Prvo pitanje koje si postavljaju je “gdje svirati”, a nakon toga “s kim svirati”, i na kraju, vjerojatno, “koliko dugo?”. Vrhunski instrumentalisti osnova su i pozadina uspjeha bilo kojeg pjevača, često podcijenjeni ili nedovoljno poznati s obzirom na zasluge i vještine koje posjeduju. Poslužimo li se jezikom politike, koliko znam, od velikih imena kod nas jedino je Parni valjak uveo demokraciju u praksi i jedini je domaći bend u kojem su svi glazbenici jednakopravni. Čitaj, jednako plaćeni od koncerata, a upravo je lova najbolji znak da netko cijeni to što znaš raditi. Ni vani nije lako, ali je ipak lakše. U svojoj autobiografiji “Born to Run” Bruce Springsteen otkrio je i neke detalje o odnosima unutar pratećeg E Street Banda, složit ćemo se, jednog od onih sastava čija sviračka reputacija obilno nadilazi okvire samo “pratećeg benda”. Upravo ta epizoda pojašnjava kako iskusni šefovi razmišljaju kad im glazbenici prigovaraju, Možda nije demokracija, ali osjeti se na računu, Naime, došao mu je glazbenik, pogodite koji, i rekao da bi volio i dalje svirati s njim, ali da smatra kako bi ga trebalo više platiti. Na to mu je Springsteen odgovorio; “Kreni na put po svijetu i kad nađeš najbolje plaćenog glazbenika na svijetu, javi mi. Ali, da te poštedim tog truda, idi odmah u WC, zaključaj se i pogledaj u ogledalo i vidjet ćeš najbolje plaćenog glazbenika na svijetu.” Za razliku od ovog primjera, domaći glazbenici zasigurno su u lošijoj poziciji, ali to se ne osjeća na njihovim albumima. Stoga, svojim “šefovima” komotno mogu reći; “Idi u WC, pogledaj se u ogledalo i vidjet ćeš čovjeka koji u bendu ima najbolje glazbenike kod nas.”