Zbog kojih to prijetnji uvodimo vojni rok? U 28 dana ne mogu se steći vještine
Bilo bi dobro čuti zbog kojih prijetnji ponovno uvodimo vojni rok. Što ročnik s četiri tjedna obuke može protiv MiG-ova 29, pita bivši ministar obrane
Prema nespretnim objašnjenjima iz MORH-a, ispada da ćemo uz obvezno zadržati i dragovoljno služenje vojnog roka
Najava povratka obaveznog vojnog roka, pa makar to podrazumijevalo i navodnih 28 dana služenja vojnog roka, podigla je iz razumljivih razloga puno prašine, ali i negativnog publiciteta. Sasvim očekivano – jer pitanje vojnog roka postavlja ispred nas ozbiljna pitanja koja traže i vrlo ozbiljne odgovore, a ono što smo vidjeli do sada poprilična je improvizacija i stihija. Pitanje obveznog vojnog roka prvorazredno je političko pitanje i odluka o tome mora biti donesena na temelju jasnih analiza i informacija kojih u ovom trenutku nema ni na vidiku. I to je jedan od glavnih razloga zašto se ova priča tako “nespretno” dočekala u javnosti. Uvjeren sam da svatko tko misli pozitivno o Hrvatskoj želi da bude sigurna i da su njezini obrambeni potencijali na potrebnoj razini, ali nije jasno kako u tu priču uklopiti ovaj model vojnog roka. Dugo najavljivana Strategija nacionalne sigurnosti, koja je predstavljena kao gotova stvar i koja bi trebala predstavljati ishodište za novi ciklus planiranja, gotovo je pala u zaborav. Nema ni najmanje informacije ni indicije oko inicijalnih nalaza. Vjerujem da netko i zbilja radi na tom dokumentu, ali ako već govorimo o vraćanju vojnog roka, bilo bi logično da netko kaže – potreba za vojnim rokom jedna je od prvih naznaka do kojih smo došli u procesu izrade Strategije i to nam je pretpostavka za daljnji rad.
Prioritet je reforma školstva
Bilo bi dobro čuti objašnjenje i u odnosu na koje prijetnje uvodimo ponovno vojni rok. No o tome ni riječi. Iznose se rješenja koja nemaju nigdje utemeljenja – ni u sadašnjim strateškim i planskim dokumentima koji su još uvijek na snazi ni u nekim naznakama budućih dokumenata. Jednostavno, stječe se dojam da se sve lomi preko koljena, i to na tjednoj osnovi. Ako zbilja pogledamo u kakvoj se političkoj i sigurnosnoj situaciji Hrvatska nalazi i kakve sve ugroze prijete RH, priča o vojnom roku na ovakav način jednostavno ne drži vodu. Realna vojna prijetnja za državu u ovom je trenutku minimalna. Također, zemlja je politički i sigurnosno stabilna, a i članica smo i EU i NATO-a. Istina, sigurnosni izazovi postoje kao i kod većine naših saveznika i oni se prije svega odnose na terorizam, nekontrolirani priljev izbjeglica, cyber napade, pokušaje preuzimanja vitalnih ekonomskih i energetskih potencijala itd. Međutim, sve ovo ne opravdava povratak vojne obveze u ovom obliku. Postojeći sigurnosni sustav je stabilan i svakako pozdravljam inicijativu da se on unaprijedi i skrate procedure donošenja odluka u korist svih građana, no aktiviranje vojnog roka nije mjera kojom se odgovara na navedene izazove. Pa čak i ako hipotetski kažemo da nam treba vojni rok zato što se naše okružje pojačano naoružava – prilično sam skeptičan o tome koliko ročnik s četiri tjedna obuke može protiv MiG-ova 29. Kad sam bio ministar, u okviru svog mandata nekoliko puta smo imali raspravu i razmatranja o temi ročnog sastava, radili projekcije, analizirali trendove, NATO-ove standarde, sigurnosno-političku situaciju u okruženju i promišljali o raznim modelima. Zaključak je uvijek bio da vojni rok nije prioritet MORH-a i sukladno tome nismo ga ni uvrstili u strateške planove razvoja Oružanih snaga koje je tadašnja opozicija na čelu s HDZ-om 2015. bez rezerve u širokoj raspravi podržala i glasala za njih u Saboru. Odluka je bila dati prioritet profesionalizaciji i opremanju i razvoju Oružanih snaga, reformi školstva, transparentnosti i efikasnosti procesa nabave, gradnji infrastrukture... U međuvremenu se vlast promijenila i potpuno je legitimno i poželjno revidirati postojeće planove, postaviti svoje prioritete sukladno političkom programu, iako na prošlim parlamentarnim izborima nitko nije otvarao ovu temu. Međutim, ako imamo – kako nam predstavljaju – nove ugroze oko sebe sada i u bliskoj budućnosti, zašto odmah idemo na povratak ročnika? Odgovorimo odmah, brzo, povećavanjem veličine profesionalne sastavnice Oružanih snaga ili barem podizanjem razine spremnosti i obučenosti jedne od postojećih postrojbi Oružanih snaga.
Promašena inicijativa
Upravo zato sa strogo vojnog aspekta ovu inicijativu oko uvođenja vojnog roka vrlo je teško održati, pa čak i komentirati. Vojni rok u svijetu napravljen je da vojnik poslije toga dobije specijalnost. Ako nakon završene vojne obveze naši ročnici ne dobiju specijalnost (topnik, pješaštvo), onda ne mogu dobiti ni raspored u pričuvni sastav. Period od 28 dana vojnog roka prekratak je za stjecanje vojnih vještina kojima se može odgovoriti modernim prijetnjama. Isto tako prema nespretnim objašnjenjima iz MORH-a ispada da ćemo uz obvezan vojni rok zadržati i dragovoljno služenje roka što je samo po sebi kontradikcija (obvezno i dragovoljno u isto vrijeme) i mislim da bismo po tome modelu bili jedini među saveznicima. Predloženi model vojne obveze treba ili značajno poboljšati i konkretizirati ili odbaciti i ne stvarati konfuziju i izmišljati toplu vodu. Odabir je prilično jednostavan – ili ćemo ga imati ili ne, a ako ćemo ga imati, treba jasno reći zašto smo odabrali taj model i objasniti na koju to ugrozu time nastojimo odgovoriti. Također, svima treba biti jasno zašto ćemo vrlo ograničene resurse ulagati u ročni sastav umjesto u profesionalni sastav i modernizaciju. S druge strane, treba poštovati i proceduru. Prvo moramo promijeniti Zakon o obrani jer u njemu stoji da u slučaju ponovnog vraćanja vojne obveze ona traje šest mjeseci. Zatim Sabor mora donijeti odluku o ponovnoj obvezi služenja vojnog roka, a prije toga treba revidirati i strateške dokumente i postaviti ih tako da opravdavaju eventualno uvođenje vojnog roka. O potrebi sigurnosno-političke analize i realistične financijske analize troškova ne treba posebno govoriti. Bojim se da je ovo apsolutno nepripremljena i promašena inicijativa od koje nitko neće imati ozbiljnu korist. Ni RH, ni MORH, a ni eventualni budući ročnici. Bombardiranje javnosti novim idejama i inicijativama poput vojnog roka pokazuje i jednu drugu, puno ozbiljniju činjenicu – da postoji raskorak onoga što priča Ministarstvo obrane i onoga što priča ostatak Vlade.