Ina je primjer propale hrvatsko-mađarske političke kontrole

Ako pitate Hrvate koji je naš najveći problem, većina će odgovoriti: politika. Žalimo se na pohlepu političara, njihovu korumpiranost, neiskrenost, vještine i intelektualne sposobnosti, a zatim im, unatoč svemu, prepuštamo vođenje 70% najvećih hrvatskih poduzeća i kontrolu nad 50% BDP-a. Upravo u našim državnim poduzećima političari pune radna mjesta stranačkim poslušnicima i članovima vlastitih obitelji. Upravo su ondje plaće 40% više nego u privatnom sektoru, a razina produktivnosti daleko je ispod razine u privatnom sektoru. Unatoč stvarnim ili virtualnim monopolima, državna poduzeća ostvaruju minimalne profite ili čak posluju s gubitkom. Ipak, kad god se osjećamo ugroženo, i dalje smo skloni podržavanju daljnje nacionalizacije resursa ili poduzeća poput Ine – ili se žestoko protivimo privatizaciji poduzeća koja očito ne posluju na zadovoljavajućoj razini. Ako smatramo da su naši političari uglavnom glupi, što to govori o ljudima koji im žele omogućiti još veću kontrolu nad našim životima? Ili su glupi oni, ili smo glupi mi. Ako nismo glupi, mora da smo mazohisti. Problem je u tome što ni glupost ni mazohizam nisu dobre politike vođenja države, što uključuje i pitanje privatizacije. Imaju li Hrvati pravo na bijes zbog načina na koji je privatizacija provedena u prošlosti? Svakako. Ali to ne opravdava prepuštanje dodatne kontrole nad ekonomijom ljudima koji taj posao ne znaju raditi. Vama koji mi sada vičete da je privatizacija u Hrvatskoj propala mogu reći da u Hrvatskoj zapravo ni nismo imali privatizaciju. Prebacili smo neke državne tvrtke u vlasništvo prijateljima i članovima obitelji po- litičara koji su ih prethodno kontrolirali. To nije privatizacija; to je pljačka i prijevara. U tom slučaju nema tržišnih sila, procjene istinite vrijednosti, najboljih ponuda i povrata maksimalne vrijednosti dioničarima – što i jest poanta privatizacije. U drugom smo slučaju proglasili Inu „privatiziranom“, a zapravo smo je samo podijelili s još jednom korumpiranom vladom – mađarskom. MOL možda djeluje kao privatna tvrtka, ali dioničarska struktura i ograničenja prava dioničara mađarskoj vladi daju de facto kontrolu. Ako jedna grupa pohlepnih političara nije bila dovoljna da upropasti Inu, doveli smo još jednu grupu pohlepnih političara iz Mađarske da je dokrajčimo. Vidite, svojom „privatizacijom“zapravo ništa nismo privatizirali. Privatizacija podrazumijeva prodaju kontrole nad poduzećem najvišem ponuđaču i dopuštanje kupcu da vodi poduzeće u skladu s interesima dioničara. Naš jedinstveni tip privatizacije prodaje dijelove poduzeća, ali zatim ugovorno obvezuje nove vlasnike da će sve ostati isto – zaposlenici, poslovni model, lokacija itd. To je kao da prodate vinograd koji odumire, a zatim branite novom vlasniku da oreže vinovu lozu, počupa korov ili posadi novu lozu! Kao i vinogradi, odumiruća poduzeća zahtijevaju mnogo rada i promjena. Za hrvatska poduzeća rijetko dobivamo ponude od ozbiljnih tržišnih igrača jer ti ulagači znaju da naš pristup vodi u propast. I tako nam preostaju samo neozbiljni ulagači – oni koji se ne pridržavaju svojih obveza i koji nemaju dugoročne planove za naša poduzeća. To nije propast privatizacije nego propast naše politike, pristupa i povjerenja u krive ljude. Tko je tu onda glup?

U našim državnim poduzećima političari pune radna mjesta stranačkim poslušnicima i članovima obitelji