STEPINČEVO 2017.: OSVJEŽAVANJE NJEGOVA LIKA, NE NOVO SUĐENJE

Ovogodišnji blagdan Stepinčeva, 10. veljače, kada se svake godine obilježava njegovo preminuće u zatočeništvu u Krašiću, dolazi u nekoliko simboličnih značenja. Prvo je aktualna najava otvaranja povijesnih arhiva, koji bi mogli otvoriti i neke nove spoznaje i poglavlja u istraživanju mučeništva blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Pa i više od toga, jer bi se moglo doznati i više o metodama koje je komunistička vlast koristila ne samo kako bi njemu naudila i kako bi ga likvidirala nego što je sve činila kako bi sputala i progonila „Stepinčevu Crkvu“, tj. Katoličku crkvu u Hrvatskoj. No, ako se ti arhivi i ne otvore, istina o Stepincu je poznata. Ona je sada tema, kao što je poznato, zajedničke katoličko-pravoslavne komisije, koja je osnovana na prijedlog pape Franje kako bi se istražila uloga kardinala Stepinca prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata. Malo se zna o radu te komisije. Tek ponešto kroz štura priopćenja i u kuloarima. Uglavnom, glavnu riječ imaju povjesničari. Crkve pastiri, kaže se, dobro se razumiju, a poslije službenog dijela prijateljski se i podruže. Takva atmosfera ulijeva optimizam. A polako kao da blijedi i ona prvotna gorčina koju su hrvatski katolici osjetili kada su doznali da je papa (koji nimalo ne sumnja u Stepinčevu svetost) dao priliku srpskom patrijarhu da zaustavi dovršetak postupka kanonizacije. Međutim, taj zastoj u dovršetku Stepinčeve kanonizacije donio je, zapravo, mnogo dobroga. Ponajviše za ponovno upoznavanje javnosti s likom i djelom kardinala Stepinca. Sama Crkva, a i mnogi povjesničari i mediji, probudili su novi interes za Stepinca i o njemu progovorili s raznih strana. I to je jako dobro jer kao da je mučeništvo kardinala Stepinca posljednjih desetljeća, a osobito nakon njegove beatifikacije 1998. postalo općepoznato mjesto i postojala je opasnost da postane svojevrsnim mitom. Dakle, nečim čemu se divimo i klanjamo, a da malo o tome znamo. Upravo ono što se s hrvatske strane zna prigovarati Srbiji i njenoj vječitoj čežnji za mitomanijom i njezinu unošenju u međunacionalne i međucrkvene odnose. Stepinac, naime, nije bio mitska osoba. Nego stvarna, heroj svoga vremena, koji je znao prepoznati opasnosti obaju totalitarnih sustava za sudbinu čovječanstva, čovjeka i naroda. Kako nacizma, tako i komunizma. I jedan i drugi radili su mu o glavi. Potvrđuju to upravo istraživanja dostupna u arhivima koji su pak, kako se zna, velikim dijelom uništeni ili jednim dijelom još uvijek u Beogradu. Dakle, nedostupni. Tako rad mješovite komisije nije nužno novo suđenje Stepincu, kako se moglo čuti nakon njezina osnivanja, nego prilika za novo osvježavanje njegova lika. Čišćenje od svega mitomanskoga i neevanđeoskoga što bi ga moglo okaljati. I sprečavati Katoličku crkvu u budućnosti da i dalje bude prava i autentična Stepinčeva crkva.