Dug mladih prema državi? Da, 10.000 eura od časa rođenja

Država bi mladima, kao svojevrsni kolektivni priziv savjesti, trebala skrušeno sufinancirati troškove autobusne karte na putu za Zapad

Kada su, u vrijeme dok mladi autobusima svakodnevno bježe iz Hrvatske, dominantne teme u javnom prostoru vojni rok i lustracija, to znači samo jedno: da su izbori blizu. Za razliku od razbijene i indiferentne ljevice koja izborima, kao da ih se ne tiču, pretpostavlja jalove i štetne unutarstranačke ratove, desnica se priprema planski šarmirajući svoje biračko tijelo slanjem nedvosmislenih poruka. Jedno od efektnijih oruđa za pridobivanje dijela glasača HDZ-a osupnutih pojavom (pre)liberalnog Andreja Plenkovića svakako je najava o otvaranju Državnog arhiva čime će se odlučno slomiti otpor suočavanju s komunizmom, a zamijećena je i pojačana vjerska aktivnost premijera koji na blagoslov grla u crkvu sv. Blaža sa sobom vodi kamere. Ne treba podcijeniti ni imenovanje ultrakonzervativnog Ladislava Ilčića posebnim savjetnikom potpredsjednika Vlade Davora Stiera, to je još jedna u nizu poruka u kojem će smjeru ići obrazovanje. Ne miruju ni lokalni stranački šefovi pa stižu i najave otvaranja Muzeja Domovinskog rata “jer Zagreb to zaslužuje”, a sva je prilika da će dugoočekivani Zakon o pravima hrvatskih branitelja na svjetlo dana netom prije izbora odašiljući još jednu jasnu poruku više puta izigranoj braniteljskoj populaciji. I najava osnivanja Povjerenstva za suočavanje s prošlošću koje svojim nepostojanjem prolongira prisutnost ploča s natpisom za dom spremni također je jasna poruka, nakon odlaska Karamarkove retorike, skeptičnom biračkom tijelu. No, sve je to šećerna vodica u usporedbi s najavom uvođenja obveznog vojnog roka koja ne silazi s naslovnica tiska i udarnih TV termina gdje se vodeći politički prvaci natječu tko će pružiti jači argument svojoj tezi, gdje zagovornici nove inicijative ministra obrane svoje oponente prozivaju za manjak domoljublja. Najdalje je u tom mudrijanju otišao saborski zastupnik dr. Goran Dodig. Kritizirajući “model radikalnog individualizma” kojem naginje današnja mladež, tvrdi da će se nakon trotjednog logorovanja “mladi bolje snalaziti u međuljudskim odnosima i biti sposobniji nositi se s problemima” pa apelirao na odgovornost koju imaju prema državi i svemu što im je dala. Spočitao im je da ručak u studentskoj menzi košta puno više od šest kuna i da je taj ručak netko platio pa prekorio mlade da ne smiju samo tako reći: “Doviđenja, ja idem ća” – jer su državi dužni. Netko bi trebao dr. Dodiga upozoriti na to da je dug koji mladi imaju prema državi onaj koji su fasovali časom rođenja u iznosu od 10.000 eura po glavi stanovnika, koliko ih je zadužila upravo država, odnosno njezini neodgovorni nositelji vlasti koji su ih i natjerali u egzodus. Dovedene do apsurda i očaja, država je ta koja bi im, u nedostatku učinkovite demografske politike i osnovnih uvjeta za život i rad, kao svojevrsni kolektivni priziv savjesti, trebala skrušeno sufinancirati troškove autobusne karte na putu za zapad, dok se ne steknu uvjeti za njihov povratak. A domoljublje se iskazuje i jača odgovornim politikama trajno, ne samo s nadolazećim izborima.