Je li Shakespeareov Leont zapravo Trump na sceni podijeljenoj zidom?
Tragikomedija o životnim greškama ispit je za glumački ansambl na vrhuncu zrelosti, rekao je Ivica Buljan koji još “brusi” režiju P. Tritschler
Nakon velikih domaćih hitova, “Tri zime” i “Ljudi od voska” te Molièreova “Tartuffea”, Drama HNK Zagreb u nedjelju 12. veljače premijerno prikazuje Shakespeareovu “Zimsku priču”, tragikomediju koju nije lako prepričati. Sve počinje ugodnim druženjem dvojice kraljeva, a kada jedan krene kući, drugi mu šalje ženu da ga nagovori na ostanak. I kada to njoj uspije, kralj Leont upada u zastrašujuću ljubomoru i optužuje trudnu suprugu da nosi dijete njegova prijatelja. Osudi ženu, odbaci tek rođenu kćer... Na kraju priče, godinama kasnije, jer ovdje je i Vrijeme lik, kip njegove žene oživi. Riječ je o kasnom Shakespeareovu djelu koje se, među ostalim, bavi propitivanjem izgubljenih životnih iluzija, ali i starenjem. Bard se, u zimi svojeg života, pita: mogu li se popraviti neke životne greške, a Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK Zagreb, objašnjava da se ovo djelo postavlja kada kazalište ima ansambl na vrhuncu snage. Sudeći po riječima Dragana Despota, koji tumači ulogu Leonta, ovo je djelo izuzetan izazov: – Nakon Othella, stigao mi je Leont. Obojicu pokreće ljubomora, ali ovdje to nije samo priča o nepovratnim životnim greškama, već o čulima kojima se treba prepustiti. Alma Prica, u ulozi Hermione, kaže da u toj zahtjevnoj bajci “rečenice udaraju” i svjedoči da nije lako u času sve to odigrati na sceni. “Zimska priča” radi se prema prijevodu Milana Bogdanovića i Branka Gavelle, a režira je gošća iz Britanije Polly Tritschler. Ona je u šest tjedana postavila dramu te se vratila u London gdje su je čekale druge obveze. Ovih dana, pred premijeru, predstavu “brusi” Ivica Buljan, u svojstvu umjetničkog savjetnika. Za sebe kaže da je tek glumački trener koji uživa u tom poslu. A na pitanje o tome što nam danas znači ovaj komad, potegnuo je usporedbu sa silnikom Trumpom, jer na sceni je zid, onaj koji dijeli Siciliju i Češku (najveći dramatičar nije bio i najveći geograf), zid koji je svojevrsni autorski kredo drugog uglednog gosta, scenografa Johannesa Schűza, čovjeka koji je pomaknuo granice suvremene teatarske scenografije upravo gradeći zidove, kao da je i sam stigao iz proročišta u Delfima.