Jednom sam i ja trebao biti hrvatski izbornik
Na Eurobasketu moramo igrati s najjačim igračima, a ne nešto eksperimentirati
Na onoj famoznoj sjednici Skupštine HKS-a 1995. u Karlovcu neki su me ljudi prevarili. Iskoristili su moj ugled i to mi je najviše krivo drazen.brajdic@vecernji.net Od prvog dana hrvatske neovisnosti pa do danas muški košarkaški izbornici bili su Petar Skansi, Mirko Novosel, Aco Petrović, Boško Božić, Srećko Medvedec, Neven Spahija, Jasmin Repeša, Joke Vranković i Velimir Perasović. Kao što možete vidjeti, izbornici su bili i neki koji nikad ništa nisu osvojili, ali ne i dvostruki klupski prvak Europe Željko Pavličević. Čovjek koji je s Cibonom (1986.) i Splitom (1991.) pokorio svu konkurenciju na Starom kontinentu. – Po svim kriterijima, u ovih 20 godina i ja sam trebao biti trener reprezentacije. Ali, neke stvari u hrvatskoj su se košarci radile po čudnim kriterijima. Kad netko tko nema iskustva dobije reprezentaciju, a netko tko ga ima jako puno ne postane izbornik, onda tu svi računi nisu čisti.
Devet japanskih godina
No, dijelom je za to i sam kriv jer imao je priliku, ali ju je velikodušno prepustio Petru Skansiju. – Kada je 1995. na Skupštini HKS-a došlo do smjene vodstva, ja sam mogao birati što ću biti, pa tako i izbornik. No, bio sam u tom trenutku malo zasićen trenerskim poslom, trebao mi je predah, pa sam odlučio preuzeti dužnost sportskog direktora, a da izbornik bude Pero Skansi. Za tim ne žalim, ali žalim što su me na toj famoznoj sjednici Skupštine prevarili neki ljudi. Iskoristili su moj ugled i to mi je najviše krivo. Nakon hrvatskih razočaranja Pavličević je devet godina proveo u Japanu. Četiri godine kao trener reprezentacije, a ostatak kao klupski trener. Koliko je za to vrijeme naučio japanskog jezika? – Naučio sam ga turistički, no još uvijek imam prevoditelja, onog koji je sa mnom od prvog dana. Riječ je o Kenu Kusumotu Sulimanoviću koji je bio i prevoditelj nogometnoj reprezentaciji Hrvatske na SP-u 2002. godine. Ja sam ga tada preuzeo jer nisam mogao drukčije komunicirati s novinarima, ali i igračima. Već treću godinu Željko Pavličević u Japanu održava tečajeve u svojoj košarkaškoj akademiji koja se zove Zeljko Basketball Coach Academy. – Dosad sam imao tri serije akademije za trenere, a sada ćemo imati i za igrače. Posljednji put imali smo to u 15 dana u četiri grada, u Osaki, Fukuoki, Kyotu i Aichiju. Bio je Željko svojedobno i član Stručnog savjeta HKS-a. Što misli kojim bi putem trebala ići naša reprezentacija? U pravcu pomlađivanja ili stvaranja maksimalno kompetitivne momčadi za Eurobasket? – Reći da idemo stvarati momčad po meni bi bila pogreška koja je učinjena i 2010. kada se s istom tezom išlo na SP u Tursku. Nemamo mi staru momčad koja je na izdisaju. Ne možete ići na najveća svjetska natjecanja s naumom da stvarate momčad. To je krik u pustinji. Momčad se stvara kroz kvalifikacije, a novi Fibin sustav natjecanja upravo to nudi. Kvalifikacije i za EP i SP. Kako bi iskusni trener riješio problem razigravača u hrvatskoj košarci? – Generalno nisam za strance, posebice ne da se nekoga moli dva mjeseca prije velikog natjecanja. Uostalom, američki bekovi imaju svoj specifikum i oni vuku na svoj način igre. Zasad se možemo osloniti na Ukića, Stipčević može pomoći, a Simon igra “combo” beka, no kako njima budu prolazile godine, tako će biti sve teže. Jer, dolaze nam vrlo potentni mladi centri i netko će njih trebati hraniti loptama.
Simon se priključio vrhu
Zasad su to neki igrači koji su se našli u Pavličevićevu izboru za Večernjakova košarkaša godine. – Bogdanović je zasad nenadmašiv. Lider je reprezentacije koji se još uvijek razvija. Simon je godinama bio zapostavljen i red je da se priključi vrhu. Šarić pak napreduje korak po korak, ali stalno. Njegova je najveća vrijednost svestranost. Na četvrtom je mjestu igrač kojem se izbornik zahvalio, a kojeg se Pavličević nikako ne bi odrekao. – Premda je za diskusiju to koliko daje u klubu, a koliko u reprezentaciji, Antu Tomića nemam pravo prekrižiti ni kao igrača ni kao čovjeka.