Od ratnih me trauma spasio samo trening boksa
Prvi sam boksač iz Hrvatske koji se borio za svjetski naslov
Kad se povede priča o tome koji se naš boksač prvi borio za naslov profi svjetskog prvaka, mnogi pomisle na 26. rujna 1988. i Željka Mavrovića No još u siječnju iste godine, dakle osam mjeseci prije okršaja Mavrovića i Lewisa, za svjetski naslov borio se Branko Šobot (45). Prihvatio je tada on meč sa svjetskim prvakom Joeom Calzagheom samo 27 dana prije borbe. I to protiv čovjeka koji nije izgubio nijedan meč u karijeri (46- 0). – Premda sam znao da imam 10 posto izgleda, nisam razmišljao puno. Htio sam biti prvi Hrvat koji će se boriti za profesionalni naslov i kojem će se svirati hrvatska himna. Meni su promotori bili Nijemci, najprije Ebby Thust, a potom Klaus Peter Kohl i mogu reći da sam jedan od rijetkih boraca kome su obojica braće Kličko boksala u predborbama. Prisjetio se nemilog kraja karijere: – Bilo je to 17. prosinca 2004. kada sam u Moskvi od Rusa Inkina dobio prst u oko. Pukla mi je mrežnica desnog oka pa sam završio na nekoliko operacija. Kako mi je atrofirao živac, danas na to oko vidim samo 10 posto. Osim toga, malo mi je poremećen centar za ravnotežu, no to je normalno gotovo kod svih koji su dugo boksali i primili dosta udaraca, a ja se nisam ustručavao ulaziti u razmjene udaraca. Svaki udarac je mikrotrauma i sve ovisi o genetici i koliko možeš podnijeti.
Deset mjeseci na bojištu
A Branko je mogao podnijeti puno, no koliko je uspio zaraditi? – Nisam osigurao egzistenciju. U tome bih uspio da sam postao prvak svijeta. No čak mi je i draže da je tako jer ja sam borac, a kada imaš osiguranu egzistenciju, onda imaš preopušten život. A Brankov nije bio lagodan. – Odrastao sam bez oca, samo uz majku, no nije me ulica odgajala jer sam od 14. godine trenirao tekvondo pa full contact. Drugi su izlazili, a ja sam išao u dvoranu. Baš on pripadao je posljednjem naraštaju naših mladića u JNA. – Iz JNA sam se skinuo 30. kolovoza, a već 15. rujna 1991. bio sam u Drugoj gardijskoj brigadi, u Gromovima. Imao sam 19 godina i 10 sam mjeseci proveo na bojištu. Boksati sam počeo sa 20 godina, nakon povratka s ratišta. A ondje sam se svega nagledao pa zbog trauma neko vrijeme nisam mogao progovoriti ni dvije riječi. Čak sam i mucao. Ne ponovilo se nikad. Inače, prije tri godine bio sam pozvan u Knin, no kada je krenula komemoracija za poginule, kada sam počeo slušati taj govor, ja sam se počeo znojiti pa sam rekao supruzi: “Idemo odavde što prije i što dalje!” Već više od četiri godine bivši boksački as živi u Njemačkoj. – Nakon što sam 2011. upoznao suprugu Nives, Hrvaticu rođenu u Njemačkoj, odselio sam se 2012. U međuvremenu sam završio školu za zaštitara i plan mi je otvoriti vlastitu tvrtku, zajedno sa suprugom. Nives mi je prva i posljednja supruga jer Branko Šobot se ženi samo jednom. U Njemačkoj je mogao živjeti i kao boksač, no tada je odbio njemačko državljanstvo. – Tada me srce zadržalo. Ponos branitelja. Ja imam dva statusa. Dragovoljac i branitelj, no nisam išao u rat da bih dobio mirovinu, već zato što volim Hrvatsku. Uzeo sam samo doživotno zdravstveno osiguranje i ništa više. Ljubav prema Hrvatskoj još je uvijek velika pa će se Branko uskoro vratiti živjeti u Lijepu Našu. – Nakon Münchena bio sam u Berlinu, a potom sam se vratio u München i u mom životu postoji još samo jedna selidba, a to je povratak u Zagreb. S obzirom na to da se i supruga s tim suglasila, jer joj se Zagreb jako svidio, jedino je pitanje kada će se to dogoditi. A prije no što se to doista i dogodi, Branko će ovih dana morati skoknuti do svog grada jer se mora pojaviti radi sudskih obveza. – Budući da sam u siječnju 2012. pao u rupu ispred jedne zgrade na Kvatriću, sada se moram pojaviti na mjestu nesreće i pokazati kako se to dogodilo. Ne znam kako ću to izvesti jer se ja ničega nisam sjećao tada, a kamoli danas. Ako sam pao i imao potres mozga, što je zavedeno i u medicinskoj dokumentaciji, zašto me onda pitaju kako je to bilo.
Na sudu tražim odštetu
No, da mu se tada dogodio samo potres mozga, vjerojatno i ne bi tužio izvođača radova, stanare i osiguravajuću kuću. No posljedice nestanka rešetki iznad te rupe bile su puno teže. – Izvodili su se neki radovi, oni su vadili smeće iz tog podruma, a ta rupa nije bila označena ni ograđena. Stanari kažu da su obavijest izvjesili na oglasnu ploču, no kako ja nisam stanar, nisam za to znao pa sam završio dva tjedna u traumi u Zajčevoj s odlomljenim vrhom gležnja i još sam dva mjeseca nosio gips. Vjerovali ili ne, sve mi se zbilo u petak 13. u 13 sati ispred kućnog broja 13. Pa tko kaže da mi to nije “sretan” broj. Makar na koncu dobio odštetu od 100 kuna, tužio sam od govorne iz principa.
Zbog prsta u oko u borbi na desno oko vidim jako slabo. To je rizik posla kojim sam se bavio i koji sam i prihvatio BRANKO ŠOBOT o rizicima svog sporta Jedan sam od rijetkih kojem su obojica braće Kličko nastupala u predborbama Nemam braniteljsku mirovinu. Nisam išao u rat radi mirovine, nego zato što volim Hrvatsku