Šuker i Boban su veći od Modrića
Da sam bio u Brazilu makar kao savjetnik, igrali bismo u finalu, a u Francuskoj bismo bili prvaci Europe Idem na Mirogoj izabrati grobnicu. Imam jednu grobnicu na periferiji, a sad bih bliže centru, u Aleji velikana – rekao je Ćiro
Idem na Mirogoj izabrati grobnicu. Imam jednu grobnicu na periferiji, a sad bih bliže centru, u Aleji velikana – rekao je Ćiro
Trener svih trenera Miroslav Blažević danas slavi, bolje rečeno, tiho obilježava 82. rođendan. Dan koji bi, kako sam kaže, najradije prespavao. – Kako sam? Tako da se spremam ovih dana na Mirogoj, kod gospođe Ćosić, izabrati grobnicu! Imam jednu, negdje na periferiji, a sad bih negdje bliže centru, u Aleji velikana – kaže sjajno raspoloženi Ćiro. Priznaje kako često razmišlja o posljednjem ispraćaju... – Uh, da mi je vidjeti taj cirkus... Vodio sam pet reprezentacija, pa predsjednik svake federacije drži govor. Pa onda svećenik, a moja kći Katarina pada u nesvijest. Pa onda Mamić, a onda za Katarinom pada i moja žena... – smije se Ćiro. A sada ozbiljno: kako se zaista osjećate s 82 na leđima? – Nije mi lako, i moram biti objektivan: u mojim godinama svaka boljka može biti fatalna. Ma teško mi bude kad se sjetim kako su svi moji vršnjaci pomrli. Ima jedan živ u Travniku, moj nekadašnji suigrač Izet Nalić, stalno me zove, pita kad ću doći. Kaže: “Dođi da te vidim, samo smo ti i ja još ostali...” Postoji jedan zbunjujući podatak o vašem datumu rođenja. Zašto negdje piše da ste rođeni 10. veljače? – Zato što nisam rođen u Travniku, nego u Dolcu, nedaleko od Travnika. I kad su me donijeli u Travnik, već je osvanuo 10. veljače. Ali ja sam se sigurno rodio 9. veljače. Prošli ste svašta u životu, nekoliko puta gledali smrti u oči. Jednom ste zamalo iskrvarili do smrti, jednom vas je stresla struja, preboljeli ste dva karcinoma. Kada ste se najviše uplašili? – Nikada, jer sam bio uvjeren da ću sve prebroditi! Najteže je mojoj obitelji bilo kada su mi dijagnosticirali rak prostate, i obitelj je tražila da biopsiju napravim u Ženevi, kod jednog uglednog profesora. Kako rak prostate najprije napada kosti, kaže on nama beskrupulozno da su moje kosti već napadnute! Polako se počnite pripremati za najgore, kaže on, a moja kći Katarina pada meni u krilo od šoka! Ali, meni je sve to sumnjivo i pitam ja njega – gdje je to točno kost napadnuta? Šesto rebro, uzvraća on, a ja se sjetim kako sam jednom kao trener Dinama na treningu demonstrirao “makaze”, pritom nezgodno pao i laktom si slomio rebro. E moj profesore, vidiš da ne znaš ništa! Moji najdraži padaju u nesvijest jer ti pričaš pizdarije! Vježbate li redovito? – Ne mogu da ne vježbam. Kad ne vježban dva dana, šepam. Moram održavati muskulaturu koja mi drži rasklimano koljeno. Trčite li još? – E vidiš, ne trčim. Ako uspijem
protrčati, rodit ću se nanovo. Na žalost, nisam godinu dana potrčao. Mogu se ja sad zatrčati, imam onu startnu brzinu, ali dugo trčati više ne mogu. Imate li kakvu boljku? – Samo psihičke naravi. A srce, leđa? – Nedavno sam u Švicarskoj imao laparoskopski zahvat na kralješku. Na žalost, u izbornoj kampanji prešao sam sedam tisuća kilometara u autu i to nije moglo ostati bez posljedica. A ni obitelj nije glasovala za mene... Kako se hranite? – Na to pazim. Prvi zadatak mi je, po nalogu iz Švicarske, skinuti pet kilograma. I skinut ću ih za deset dana. Nisam tip koji redovito jede i nikad nisam gladan, ali jedem puno čokolade. Pamtite li osobito neki rođendan iz djetinjstva? – Na žalost, odrastao sam u neimaštini, gdje se to sve preskakalo. Moja majka savršeno je govorila njemački i bila je prevoditeljica Nijemcima. Jednom sam je pitao zašto me nije naučila njemački, a njezin odgovor bio je: “Sine, pa nisam vas stigla sve ni oprati!” Da, šestero djece nas je bilo, ja sam bio najmlađi. Ostali smo sada samo moja sestra Jozefina i ja... Jednom vam je predsjednik Lausanne poklonio jaguar za rođendan? – Da, moj predsjednik Truyan. Predivan auto, kažem ja, a on će meni: “Vaš je!” E to je bila gesta! Tada je takav auto koštao više od 60 tisuća franaka... Ima li nešto za čim osobito žalite, što vam se nije ostvarilo? – Umrijet ću, a neću prežaliti što prije sedam godina, kada sam bio u apsolutnoj formi, Šuker i Mamić nisu bili toliko čestiti da mi ponovno daju reprezentaciju. Jer, nitko bolje od Mamića ne zna da sam ja najbolji. Da su me uzeli za SP u Brazilu, makar kao savjetnika, bili bismo u finalu! Brazil bismo pobijedili, i ne bi nam se dogodilo ono s Meksikom, jer bih Kovaču savjetovao: “Sine, ne igra se čovjek na čovjeka u prekidima!” A tek ovo s Čačićem u Francuskoj; ma prvaci Europe bismo bili milijun posto! Zamalo sam se sa sedmog kata bacio kad sam vidio kako Čačić ne zna povući potez kojim bio protiv Portugalaca preokrenuo cijelu situaciju. Možemo to i ovako reći: žalite što niste trenirali Modrića? – Da, žao mi je, jer je nogometni genijalac, tu nema dvojbe, ali nije najveći naš igrač. Ne možeš njega komparirati sa Šukerom i Bobanom jer on je ipak ‘Asanović’. Okolnosti su htjele da bude u Realu i sve što je tamo ostvario on je i zaslužio. Njegova tzv. povratna informacija je zapanjujuća, periferni vid, nogometna inteligencija kojom te nagradi Bog. Ali, postoji i ona ordinarna inteligencija... U toj ordinarnoj inteligenciji neprijeporan je bio Boban? – Štimac! I dandanas mislim da je najnadareniji od svih mojih pulena, a nikako rezultat da napravi – zaključio je Ćiro Blažević, najveći Dinamov trener i naš najuspješniji izbornik.