U 175 godina postojanja Matici je rad zabranila jedino komunistička vlast 1941. – 1945.
Uvrijeme hrvatskoga narodnog preporoda pojavila se potreba za društvom koje bi tiskanjem knjiga na hrvatskom jeziku podržavalo i promicalo nacionalnu svijest. Već je 1829. Ljudevit Gaj iznio ideju o takvu društvu, a 1836. Hrvatski sabor donio je odluku o utemeljenju, ali trebalo je čekati kraljevu potvrdu. Takve su se potvrde čekale vrlo dugo. Hrvatski su se intelektualci odlučili za jednostavniji put: unutar Ilirske čitaonice odlučili su utemeljiti glavnicu za izdavanje «korisnih knjiga u ilirskom jeziku». Da bi se takva glavnica utemeljila, bilo je dovoljno dopuštenje gradskoga magistrata pa je 10. veljače 1842. izdavačka glavnica utemeljena, nazvali su je Matica ilirska i izabran je njezin prvi predsjednik grof Janko Drašković. Taj dan slavimo kao dan utemeljenja Matice hrvatske i od njega je prošlo 175 godina. Matica hrvatska sa svojim je narodom u tom vremenu dijelila sve uspone i padove koje im je namijenio usud povijesti. U toj povijesti tri su etape posebno bitne jer se tada prelamala sudbina hrvatskoga naroda i uloga Matice u njemu. Godina 1941. bila je dramatična i za Maticu hrvatsku. Banska vlast 11. siječnja razriješila je Matičina upravna tijela i vođenje ustanove povjerila Anti Martinoviću, prosvjetnom savjetniku. Predsjednik Filip Lukas protestirao je kod bana Šubašića i naveo razloge zbog kojih je odluka nezakonita. Izmjenjivali su se dopisi, neslužbeno i teške riječi, ali brzo je stigao travanj. Već sutradan poslije uspostave Nezavisne Države Hrvatske doglavnik Eugen Kvaternik stavio je izvan snage odluku o uspostavi komesarijata u Matici, a Upravni sud čak pita Maticu je li zadovoljna tom odlukom. Prva je sjednica Matičina odbora održana 23. travnja. Na njoj je predsjednik Lukas pozdravio uspostavu NDH, što mu mnogi poslije neće moći oprostiti, a jedan od budućih njegovih nasljednika Jakša Ravlić napisat će da je Lukas tim činom bacio »pod noge poštenu i čistu Matičinu zastavu« i još teže okvalificirao Matičinu poklonstvenu deputaciju poglavniku 13. svib- nja 1941. Naravno, Ravlić nije vidio ništa sporno u činjenici da sam nikada i ni u čemu nije iskazao protivljenje jednom drugom diktatoru. Matičin odbornik Mile Budak postaje ministrom bogoštovlja i nastave. Matica neće imati financijskih problema, ali će nastati oni kako se sačuvati da ne budeš filijala vlasti. Posljednja sjednica Matičine uprave bila je dva dana prije nego što su njezini neki članovi krenuli u izbjeglištvo, tj. 4. svibnja 1945. Nitko nije zapisnik potpisao, na njemu je samo žig Matice hrvatske, a 13. svibnja na taj su se zapisnik potpisali predstavnici nove vlasti, opunomoćenik Ministarstva prosvjete Narodne vlade Hrvatske Petar Lasta i Jelka Mišić. To znači da je nova vlast preuzela Maticu hrvatsku. Dio Matičinih dužnosnika pobjegao je u inozemstvo, a dio je ostao u Zagrebu. S vladom NDH pokušao je izbjeći Mile Budak, ali nije imao sreće, kao ni Julije Makanec. Obojica su uhvaćeni, osuđeni na smrt i likvidirani u Maksimirskoj šumi u lipnju 1945. Predsjednik Filip Lukas izbjegao je
6. svibnja 1945. u Austriju, iz koje je 1949. stigao u Rim i nastavio politički djelovati. Izvanredna skupština sazvana je za 15. srpnja. Na njoj je bilo, s obzirom na prošlost, šaroliko društvo. Za predsjednika je izabran pjesnik Mihovil Nikolić. Glavni tajnik je Ivan Dončević. U svom govoru žestoko se obrušio na Lukasa ocijenivši da je Lukas uvijek želio nešto slično ustašama i prikazao ga kao dio »špage« Lukas – Budak – Pavelić – Mussolini – Hitler.
1970. – 1971.
Na Glavnoj skupštini 29. studenoga 1970. izabrana je posljednja Matičina Uprava prije onemogućavanja njezina rada. Predsjednikom je postao ugledni hrvatski jezikoslovac Ljudevit Jonke, potpredsjednici su Hrvoje Iveković, Miroslav Brandt i Danilo Pejović. 16. travnja 1971. raskinut je Novosadski dogovor. Iste je godine počeo izlaziti «Hrvatski tjednik». Do 13. broja glavni je urednik bio Igor Zidić, a odgovorni urednik Jozo Ivičević. Surađivali su istaknuti novinari i intelektualci, među njima i Franjo Tuđman. Od 13. broja glavni je urednik Vlado Gotovac. Novine dosižu nakladu od 130.000 prodanih primjeraka! Ukupno su izišla 33 broja, zadnji 3. prosinca (pripremljeni 34. broj vlast je spriječila). Četiri dana poslije uslijedila je ostavka uredništva, a do 20. prosinca uslijedile su kolektivne ostavke rukovodećih tijela Matice hrvatske. Policija je preuzela Matičine prostorije i arhiv, dio pokretne imovine predan je na čuvanje JAZU, a dio je otuđen. Rad Matice hrvatske prestaje premda nema sudske odluke o prestanku njezina djelovanja.
1989. – 1991.
U Hrvatskoj se osnivaju političke stranke, a matičari razmišljaju o obnovi Matice hrvatske. U Akademiji se razgovara kako bi se to učinilo. S Matičine strane glavni su pregovarači Miroslav Brandt i Stjepan Babić. Zadnji je Matičin predsjednik Ljudevit Jonke već odavno mrtav pa zadnji potpredsjednik Miroslav Brandt ulaže velike napore da se obnova rada provede zakonito, a da odlučuju oni koji su u Matičinu upravu izabrani 22. studenoga 1970. Doista se okupilo 20 starih odbornika 12. prosinca 1989. i Matica je obnovljena. Odlučeno je da je do saziva Glavne skupštine vodi Miroslav Brandt kao potpredsjednik, što je on nekoliko mjeseci zdušno činio. Zbog poteškoća u procesu obnove Miroslav Brandt dao je 1990. neopozivu ostavku na sve funkcije u Matici. Na sjednici Matičine uprave 18. lipnja ta je ostavka prihvaćena i za predsjednika do sazivanja skupštine uprava je imenovala Petra Šegedina, za potpredsjednike Vlatka Pavletića i Tomislava Ladana. Poslije velikih priprema održana je 8. prosinca 1990. izborna skupština Matice hrvatske koju je vodio predsjednik Petar Šegedin. Na skupštini je izabrana nova uprava. Predsjedat će joj istaknuti intelektualac, politički zatvorenik i književnik Vlado Gotovac. Već sljedeće godine Matica hrvatska počinje prikupljati pomoć za potrebe u Domovinskom ratu, koristi svoje ogranke, obavještava inozemnu javnost o agresiji na Hrvatsku...