Maticu bi ukinuli oni koji se protive njezinim ciljevima

U Hrvatskoj nemamo intelektualnih snaga koje mogu jasno nuditi relevantna rješenja za naše probleme // Prijezir prema kulturi danas ozbiljno ugrožava nacionalni identitet

Matica hrvatska, najstarija naša kulturna ustanova, ove godine slavi 175. obljetnicu rada. U tom, hrvatskom narodu najčešće nesklonom vremenu bila je mjesto gdje se afirmirala nacionalna samosvijest i vodila katkad tiha, a katkad glasna bitka za njegovu samobitnost. Visoki jubilej povod je za razgovor s akademikom Stjepanom Damjanovićem, predsjednikom Matice hrvatske. Gospodine Damjanoviću, što je poticalo prve matičare u njihovim nastojanjima? U trenutku kada naši preci osnivaju Maticu ilirsku, koja će se poslije tri desetljeća nazvati Maticom hrvatskom, teže posve konkretnim ciljevima: knjiga na hrvatskom jeziku mora tom jeziku osigurati da postane priznato sredstvo komuniciranja i izražavanja u društvu, da se razvija tako da može izraziti svaku potrebu, a ne da ga se potjera u sfere privatnosti, ne da na našim prostorima neki drugi jezici caruju u uredima, na kazališnim daskama, u knjigama i časopisima. Još su u srednjem vijeku ljudi izražavali misao da se čovjek Bogu i čovjek čovjeku najprirodnije obraća na materinskom jeziku. Kada se oblikuje jezični idiom koji danas obično zovemo standardnim jezikom, on postaje važnim zamašnjakom razvitka. Prvi matičari nisu mislili samo na lijepu književnost nego su nagradama poticali ljude da pišu knjige o tome kako bolje prodavati hrvatska vina, kako izgraditi snažna poduzeća, kako unaprijediti ukupan život na hrvatskim prostorima. Što se u Matici hrvatskoj nije mijenjalo u ovih 175 godina? Povjerenje u kulturu i ljubav prema knjizi. Matičare različitih naraštaja nisu zbunjivali prezrivi osmijesi moćnih i preuzetnih, oni su vjerovali da je potrebno okupljati ljude, omogućavati im da iskažu svoju darovitost, širiti uvjerenje da će svatko uljepšati svoj život ako čovjeka kraj sebe doživljava kao brata, a ne kao mušteriju kojoj treba nešto prodati, da ne kažem podvaliti. Matica se neprekidno suprotstavljala onima koji su pokazivali prijezir spram povijesti jer su željeli da ljudi pomisle kako povijest počinje s nekom skupinom, strankom i sl. Matica nas je uvijek upozoravala da stojimo nekom na ramenima i tako nas čuvala da ne upadnemo u napast i pomislimo da smo jako veliki. Ipak, Matica je odigrala važnu ulogu i u događajima koji nisu bili kulturne naravi. Naravno, i u širim je krugovima najviše poznata po tim svojim akcijama. Nismo imali u tim trenucima ono što su imali državni narodi, nismo imali svoju vladu, svoja ministarstva itd. i okupljali smo se u svojoj kulturnoj ustanovi, samo je ona mogla organizirati otpor prema onima koji su željeli da nas uklone s lica zemlje. No, ona time nije prestala biti kulturnom ustanovom, samo je na trenutak preuzela drukčije obveze. Ima dosta i onih koji bi htjeli da Matica danas jasnije i glasnije govori o političkim događajima. Što vi na to kažete? Matica kao ustanova treba o političkim događajima govoriti posve rijetko, kada su oni od osobite važnosti. Druga je stvar da njezine tiskovine mogu i trebaju redovito pružati mogućnost intelektualcima da kažu svoju kritičku misao o svakoj pojavi u društvu.

Iz nekih vaših intervjua vidi se da se ne slažete s često ponavljanom tvrdnjom o šutnji hrvatskih intelektualaca i ustanova? Pokušajte analizirati koliko se puta dogodilo samo u Vijencu da razgovarate s istaknutom osobom, ona izgovori deset kartica teksta i konstatira u nekom svojem odgovoru da svi šute. Pa gospođo/ gospodine, upravo govorite, recite to o čemu drugi šute, a važno je. Svi govore i svi govore o šutnji. Tu nešto nije logično. Priča o šutnji postala je mantra. Svi koji traže glasnije intelektualce moraju biti svjesni da ljudi govore tamo gdje mogu i da ne ovisi samo o njima koliko će ih se čuti. Nitko ne bi trebao očekivati da mu institucije ili ugledni pojedinci u njegov poštanski sandučić pošalju svakoga tjedna sažeto mišljenje o nekom aktualnom problemu i k tome onakvo kakvo je njemu po volji. Ako sve ono što je kritički izrečeno o našoj stvarnosti nije dovoljno, onda se moramo možda suočiti s bolnom istinom da nemamo intelektualnih snaga koje mogu jasno dijagnosticirati naše glavne probleme i nuditi relevantna rješenja. Osobno mislim da dijagnoza ima dovoljno, planova za prevladavanje slabosti puno manje, dapače – posve nedovoljno. Zašto država kulturu ne vidi kao potrebu društva? Ne ugrožava li odbacivanje kulture naš identitet? I uopće našu opstojnost kao nacije? Na tako sročena pitanja ne može se, mislim, odgovarati samo sa «da» ili «ne». Kad ste rekli «država», mislili ste, pretpostavljam, na upravljačke strukture, na najvažnija politička tijela. Ja vjerujem da u njima ima ljudi koji su uvjereni da je kulturu itekako potrebno podržati i da ona nije ni luksuz ni teret. To će, međutim, govoriti i oni koji tako ne misle i ne djeluju. Pitanje je odnosa moći među njima. Iz podataka koliko se za kulturu izdvaja može se zaključiti da su u središtima odlučivanja jači oni koji kulturu tek trpe i koji bi je «stavili na preživljavanje». Jednostavno ne vjeruju u njezinu razvojnu moć, ne vjeruju u to da ona podiže kvalitetu ljudskoga života, ne razumiju njezine putove i načine djelovanja na ukupni život pojedinca i zajednice, vide je samo kao ukras koji može biti i lijep, ali nije nužan. A identitet? Mnogi govore da on nije nešto dostignuto, nego da se uvijek iznova oblikuje. Ako je to istina, onda prijezir prema kulturi ugrožava nacionalni identitet vrlo ozbiljno. Knjiga nije jedini, ali je glavni «proizvod» Matice hrvatske. Statistike pokazuju da Hrvati čitaju pet puta manje od europskoga prosjeka. Što u takvu društvu očekivati od Matice hrvatske? Pa to samo znači da misiju Matice hrvatske – rasprostranjivati knjigu u hrvatskom narodu – treba nastaviti i ojačati. Ali ne sentimentalnim i nacionalističkim floskulama, nego ozbiljnim radom. Jer podatak koji ste spomenuli kazuje još ponešto: čitanje nije zabava, nego ozbiljan posao i zaostajemo u tome približno kao i u obavljanju drugih poslova. Mnoga vrijedna kulturna dostignuća iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti na neki su način mrtvi kapital jer ih premalo ljudi primjećuje i s njima uspostavlja neki odnos. Zato za ustanove poput Matice hrvatske nije nikada bilo dovoljno da knjigu objave: treba se požrtvovno zalagati da knjiga stigne do čitatelja, da se uvećava broj onih koji čitaju. Matica nema pandan u drugim europskim zemljama? Sve zemlje imaju neku udrugu ili više njih koje su se brinule o nacionalnoj kulturi (brinu se za njezin razvitak i za njenu promidžbu). Neki slavenski narodi (Slovaci, Slovenci, Srbi, Hrvati) imaju matice koje su utemeljene sa sličnim razlozima (širenje knjige na narodnom jeziku, stvaranje terminologija na narodnom jeziku i sve to promišljeno povezano s pomaganjem općega napretka). Kasnije se sadržaj njihova posla mijenjao u skladu s prilikama u kojima su djelovale. Često se čuje da Maticu treba ukinuti jer ona nema više svrhe danas kada imamo samostalnu državu. Neki Maticu vide samo kao surogat političkih stranaka… Još od utemeljenja samostalne hrvatske države počele su polemike o tome je li Matica potrebna i mislim da se u tim razgovorima dogodilo ono što se često događa – ljudi zamjenjuju dio i cjelinu. U nedržavnih se naroda često događalo npr. da književnost u pojedinim trenucima i u pojedinim aspektima zamjenjuje nepostojeće narodne političke i školske ustanove. Ona je na sebe uzela jednu dodatnu zadaću, važnu za narod, koja nije eminentno književna. Kada bi se te ustanove utemeljile, nitko nije rekao da treba ukinuti književnost. Matica je utemeljena zbog borbe za neke ciljeve i preživjela 175 godina: oni koji su protiv ostvarivanja tih ciljeva protiv su Matice hrvatske. Njima se pridružuju i oni naivni koji nasjedaju na priču da su ti ciljevi dostignuti i ne razumiju da se oni moraju uvijek iznova dostizati. Ne trebate za tu tvrdnju složene mehanizme dokazivanja. Čeznuli smo za državom, cijeli su je naraštaji sanjali, a danas se pitamo da li je imamo. Zašto se pitamo? Očito nismo zadovoljni kako ona izgleda. To znači da je uspješna država cilj koji uvijek iznova treba dostizati. A dostiže se ne samo djelovanjem političkih stranaka nego i valjanim ispunjavanjem mnogih i raznolikih poslova. I današnja Matica ima u tome svoje mjesto i svoje zadatke. Surogat političkih stranaka? Političke stranke ne objavljuju Heraklita, Camoesa, Matoša ni Ruđera Boškovića, ne trude se pružiti priliku mladim glazbenicima i slikarima, a Matica ne objavljuje politikantske brošure i političke podrške određenim političkim usmjerenjima i strankama. Ona je kulturna ustanova kojoj vlastita povijest i očekivanja znatnoga dijela stanovništva daju pravo da progovori kad drži da su ugroženi nacionalni interesi. U proturječje upadaju oni koji tvrde da je Matica danas nevažna i ujedno se uzrujavaju nad svakom njezinom izjavom. Pa što vas, gospodo, uzrujavaju stavovi nevažnih? Kakvo je stanje s Palačom Matice hrvatske? Već dugo stižu glasine da bi Matica mogla ostati bez nje. Opakih je namjera bilo i ima ih, ali se nadam da će pravda pobijediti. No zasad i dalje ne možemo raspolagati svojom zgradom kao pravi vlasnici, što nam donosi velike materijalne štete i bitno otežava i ograničava našu djelatnost.