Porez – ispunjenje pravednosti

Na ovom svijetu ništa sigurno nije osim smrti i poreza. No, dobar i vjeran katolik s pravom se smije nadati oslobođenju od jarma smrti, jer mu je to obećao Bog ukoliko bude vjerno hodio njegovim putem. Poreza, ako ga shvatimo u evanđeoskom smislu nikada nećemo biti oslobođeni, naprotiv, ništa neće preostati predat ćemo se cijeli i potpuno. Pisano je: Podajte svakomu ono što mu pripada: onomu koji s pravom traži porez, porez; koji carinu, carinu; koji poštovanje, poštovanje; koji čast, čast! Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon (Rim 13,7-8). Porez, dakle, nije ništa drugo nego ispunjenje pravednosti. No, kako su ljudi, a onda i ljudsko društvo i institucije, slabi i ranjeni grijehom, dobru intenciju pravednog oporezivanja kako bi se podmirile zajedničke potrebe te stvorilo i očuvalo opće dobro često se iskrivljuje u posve suprotno. Tako imamo s jedne strane spektra državu koja nepravedno raspoređuje porezni teret, a s druge strane obveznike poreza koji na sve načine, često i nelegalne, žele izbjeći plaćanje svojih obveza. Tako se vrhunski izum čovječanstva, pravedno oporezivanje, čije nas je provođenje obdarilo mnogim blagodatima, pretvara u bauk i u ljudima izaziva istu sudbonosnu odbojnost kao i sama smrt. Vodeći se načelom pravednosti Republika Hrvatska je oslobodila plaćanja poreza na dobit sve neprofitne organizacije, a među njima i vjerske zajednice od samog početka primjene te vrste oporezivanja. Ono što je osnovano zbog općeg dobra i nije profitno ne treba oporezivati, osim u slučaju obavljanja djelatnosti koje su gospodarske i čije bi neoporezivanje dovelo do, u zakonu se kaže neopravdanih, a ja bih dodao nepravednih, povlastica na tržištu. Nedavna komunikacija između predstavnika Porezne uprave i predstavnika katoličke Crkve koja je popraćena od medija, se odnosila na provođenje u Zakonu o porezu na dobit navedenih obveza za prijavljivanje gospodarskih djelatnosti koje obavljaju različiti subjekti unutar katoličke Crkve. Piše se da je inicijativa krenula od predstavnika Crkve, što je dobro jer pokazuje spremnost Crkve kao poreznog obveznika da transparentno iskaže svoju obvezu, što olakšava stvari svakoj poreznoj administraciji. Tražiti od Crkve da plati porez na dobit na sredstva koja se zarađuju od iznajmljivanja poslovnih prostora, od naknada za postavljanje odašiljača od operatera za telefoniju, od zarade od ugostiteljstva opravdano je i pravedno. Tražiti da se u crkvama uvodi fiskalizacija za prodaju crkvenog tiska i svijeća koje se najčešće prodaju na način samoposluge nepotrebno je birokratiziranje od čega država neće imati velike koristi budući da se radi o malim iznosima, a narušit će se kvaliteta vjerskog života. I dok prodaja svijeća u crkvama, koja se prigodno događa može stvarati konkurenciju proizvođačima i trgovcima svijećama ako se radi o većim mjestima, vjerski tisak ne stvara konkurenciju nikome. Oni koji bi u cijelosti oporezivali djelatnost Crkve i vjerskih zajednica, dakle, i milodare i darove i naknade za vjersku službu i koji bi ukinuli ugovore s vjerskim zajednicama i Svetom Stolicom o njihovom financiranju, zalažu se za mjere koje bi vjerojatno dovele do zahtijevanja protumjera od strane onih kojima su vjerska pitanja još uvijek važna.