U stražnjoj sobi zlatarnica novac se mijenja bez provizije
Ima ih na svakom koraku, postupak mijenjanja novca je brz, za razliku od mjenjačnica ili banki. A ne sviđa li vam se tečaj, prošećete se do druge zlatarnice
Dobar dan! – pozdravili smo na ulasku u jednu od mnogih zlatarnica raširenih po cijeloj Šri Lanki, u ovom slučaju u gradu Kandyju. S obzirom na vrućinu, ulazak u rashlađenu radnju bilo je dobrodošlo olakšanje. – Dobar dan – odvratila nam je sa smiješkom sitna žena u šarenoj haljini. – Mijenjate li novac? – pitali smo. – Da, naravno, samo uđite, uđite – uvodila nas je žustrim pokretima ruke prema unutrašnjosti zlatarnice. Došli smo do staklenog pulta, punog nakita, a sa strane primijetili smo još jedan ulaz, prekriven teškim crvenim zastorom. U tom trenutku vlasnik je razgrnuo zastor, a pogled nam je pao na dvije bjelkinje, očito turistkinje. Vlasnik nam se nasmiješio i brzo vratio turistkinjama. Zaposlenica, koja nas je uvela, pokazivala nam je rukom prema tom stražnjem ulazu i govorila: “Ovdje mijenjate, ovdje”. Kratko smo se pogledali, sumnja u očima, jer cijela scena pomalo je djelovala kao prizor iz mafijaških filmova u kojem, nakon što zakoračite u stražnju prostoriju, iz nje obično ne izađete. Počeli smo vaditi novac, turistkinje su izašle i vlasnik nas je pozvao da uđemo. Kad se iza nas spustio crveni zastor, zatekli smo stol i dva stolca. Sjeli smo, a čovjek nas je samo kratko upitao: “Euri ili dolari?” Dolari, simultano smo odgovorili i stavili dvije novčanice od sto dolara na stol. Uzeo ih je, kratko promotrio, kimnuo glavom, rekao koji mu je tečaj, kimnuli smo i mi i počeo ih je mijenjati u rupije. Za dvije novčanice dobili smo dvadesetak šrilankanskih novčanica. Ukupno otprilike 30.000 rupija. Razmjena je obavljena, nasmiješili smo se svi troje, bez stiska ruke, ustali se, a iza nas je još nekoliko turista ponovilo istu proceduru ulaska u stražnji prostor. Iz kojeg smo svi izlazili zadovoljni. Zlatarnice su, naime, najbolji i najpovoljniji način mijenjanja novca na Šri Lanki. Službenih mjenjačnica nema puno, posebice u manjim mjestima, često ne rade, a zlatarnice su pak na svakom koraku, u svakom gradu. Ako vam se ne sviđa tečaj u jednoj zlatarnici, prošećete se do druge ili barem fingirate da vam je to premalo i krenete prema izlazu i odjednom, u većini slučajeva, postat će puno povoljniji. Razmjena je to na zadovoljstvo putnika i vlasnika zlatarnica. Tečaj je povoljniji od onoga u bankama, a zlatari ne uzimaju ni proviziju za obavljeni posao. Primjerice, te informacije nije bilo u vodičima po Šri Lanki. A uštedjela bi nam puno hodanja po pasjoj vrućini.
Oprez s ribljim odreskom
Kao i za hranu, u vodičima upozoravaju da Šrilančani vole ljuto, ali ne mogu predočiti koliko je ta hrana zapravo ljuta pa idete na iskustveni doživljaj. Nema ni upozorenja da je, kad je riječ o ribi, najbolje ne naručiti riblje odreske, nego cijelu ribu koju vam konobar pokaže. Zašto? Zato što naručite riblji odrezak, jelo stigne, kušate ga, okus, a bome i miris nisu uobičajeni, dapače “vuku” na pokvareno. Pa zovete konobara, a on vas uvjerava da je razgovarao s kuharom koji nam poručuje da oni to tako rade na Šri Lanki i da je s ribljim odreskom sve u redu. Vjerojatno je pritom zakolutao očima. No, da smo ga poslušali, vjerojatno bi se i nama zakolutale oči i to zbog teških probavnih smetnji, stoga smo se odlučili na sigurniju opciju – jelo smo vratili. Poseban je doživljaj nakon dva tjedna curryja, riže i sličnih domaćih specijaliteta odvažiti se na trunku “zapadnjačke” kuhinje. U prolazu smo ugledali nešto što bi moglo biti pizzeria. “Imaju pizze za van!” – uglas smo zaključili i hrabro kročili unutra. Valjda neće i ovo biti ljuto ili s curryjem... Naručujemo dvije pizze. Jedna košta oko 6 dolara. Toliko su otprilike i dva obilna ručka u lokalnoj zalogajnici. Strpljivo pričekamo da prozovu naš broj, uzimamo hranu i izlazimo. No, za trenutak ili dva potpuni šok. – Čekaj, čekaj, što je ovo? Ovo nisu pizze! Ovo je prevara! Ovo je nevjerojatno – urlali smo se nasred ceste. Ono što oni zovu pizzom za naše je prilike mini mini pizza. I još k tome nije ni ukusna. Tako nam i treba kad želimo jesti nešto što je za domaćine luksuzna i egzotična hrana. Slično je ako se kojim slučajem zaželite jabuke. Jednu (1) jabuku htjet će vam na tržnici “uvaliti” za 50 centi. Za tu istu svotu na tom istom štandu dobit ćete kokos, ananas, malu lubenicu, šest banana, a ako ste vješt pregovarač, možda užicate i još ponešto. No, razlog zašto su im jabuke tako skupe jednostavan je. Kako je kod nas kokos egzotika, slično je kod njih s jabukama i, recimo, mandarinama. Sve su manje-više iz uvoza pa im je i cijena paprena. Kao i bilo koja druga zemlja na svijetu, ni Šri Lanka nije imuna na bezumno “pelješenje” putnika. Jug otoka pun je predivnih pješčanih plaža. Neke su raj za surfere, druge su poznate po noćnom životu, treće po relaksaciji u resortima. No gotovo se na svima može vidjeti nešto po čemu je Šri Lanka specifična. Na nekoliko metara od obale iz mora strše drveni stupići. Na njima, metar i pol iznad površine mora sjede domoroci s ribičkim štapovima. Tako nezgrapno posloženi jedan pokraj drugog hvataju ručak za svoju obitelj. Radoznali putnik zaustavi se na sekundu, baci pogled, podigne fotoaparat i za isto toliko vremena, a govorimo o sekundama, ribič se spušta sa svog štapa, gazi preko obale i s ispruženom rukom žica za “uslugu” poziranja na štapu. Eto njemu njegova ručka iz ruku turista. Upecao je svoje. Slično “love” i budistički svećenici po stotinama, ako ne i tisućama hramova diljem zemlje. Ulaz je u sve hramove slobodan, osim u gradove stare tisuće godina ili neke hramove od posebnog značaja za budiste (tu se mora računati na ulaze od 25 do 30 dolara po osobi, primjerice u Anuradhapuri, Sigiriyi, Polonnaruwi). U svakom hramu negdje iz prikrajka vreba svećenik s kanticom ili nekim tanjurićem u kojem skuplja dobrovoljne priloge. Nije to neka velika svota, ali kada se ponovi dva tri puta u sat vremena – što smo iskusili na vlastitoj koži – onda je već naporno i za živce i za novčanik. – Molim prilog za našu zajednicu – kaže svećenik sa smiješkom od uha do uha. – To je dobrovoljno? O. K. Evo 100 rupija (otprilike 70 centi) – kažemo. – I za gospođu isto – pokušava budist. – Ako je dobrovoljan prilog, onda
RIBIČI NA ŠTAPOVIMA Iako sjede na štapu metar i pol iznad zemlje, u roku od sekunde spuštaju se ako vide da ih fotografirate i traže novac SKUPE JABUKE Nama egzotično voće – ananas, mango... na Šri Lanki je jeftino, a samo jedna jabuka, primjerice, košta 50 centi